Zapad je kriv za izbjegličku krizu, jer je dopustio da zavladaju anarhija i strah

Malo je učinjeno na suzbijanju četverogodišnjeg građanskog rata koji uništava Irak i Siriju i koji je izazvao najveći masovni bijeg ljudi koji je ikada viđen na Bliskom istoku. Više od polovine, od ukupnog broja sirijskog stanovništva, je pobjeglo iz svojih domova od kojih su četiri miliona izbjeglice izvan Sirije. Sve je veći egzodus iz Iraka, sa tri miliona raseljenog stanovništva, od kojih mnogi i daje vide da rat nije završen i da nikada više ne mogu živjeti sigurno u svojoj zemlji.

Rat između Iraka i Sirije je uzrok izbjegličke krize u Europskoj uniji, a situacija se i dalje pogoršava. Najviše stradaju Sunije, jer  su prisiljeni da napuste prethodno pomiješane provincije širom Bagdada, gdje su osumnjičeni za suosjećanje sa islamskom državom (ISIS). Vjerovatno neće biti u mogućnosti da se vrate. Drugi bježe u pokrajine kao što su Anbar, Ninive i Salahuddin, kako bi izbjegli borbu.

Postoji optužnica etničkog ili sektaškog čišćenja od strane Šitske milicije protiv Sunita ili od strane sirijskih Kurda protiv Arapa u područjima koja su pod kontrolom samih Kurda. ISIS je napumpao javnu mržnju svojim svakodnevnim bombardovnjem civilnih ciljeva. No, u ovoj fazi u ratu, svaka zajednica je  prestravljena u tolikoj mjeri da su u stanju pobjeći od svojih tradicionalnih neprijatelja, nego rizikovati sa neizvjesnom sudbinom. Kurdske vlasti iz Sirije su zabrinute zbog cijele regije koja je pusta kao i za njene stanovnike koji odlaze u EU. ISIS je postupio na sličan način prošle godine, dajući roka migrantima 10 dana da se vrate ili će izgubiti svu svoju imovinu.

Trajanje rata u Siriji i Iraku, može se vremenski uporediti sa trajanjem Prvog svjetskog rata. Zapadne sile poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske, zajedno sa regionalnim saveznicima kao što su Saudijska Arabija, Turska i Katar, donijeli su pogrešan zaključak 2011. godine, vjerujući da će predsjednik Bashar al-Assad pasti brzo kao Muammar Gaddafi u Libiji. Oni nisu bili pretjerano zabrinuti, jer su bili uvjereni da rat u Siriji ne može potrajati, ne znajući da će time destabilizirati neizvjestan mir u Iraku.

Jednako kao barbarski sektaški rat koji je rastrgao Irak i Siriju, zapadne sile su pokazale znatiželju, ali i nedostatak hitnosti kada je riječ o uspostavljanju mira. Još uvijek je to prerano reći, ako je taj neodlučan stav promijenjen dolaskom očajnih izbjeglica, pretučenih na vratima EU. Ranije je otkrivenio da je američki državni sekretar John Kerry posvetio više vremena uzaludnom nastojanju da dobije palestinsko-izraelske pregovore koji su toku, nego li pregovore o okončanju rata u Iraku i Siriji.

Kada se uzme u obzir ova neočekivana bezbrižnost Odbora koji je u skladu sa zapadnim stavovima za transformaciju političkog krajolika na širem Bliskom istoku i Sjevernoj Africi još od kraja Hladnog Rata. Trenutno se vodi građanski rat na devet etničkih, sektaških ili separatističkih područja između Pakistana i Nigerije. Neki sukobi su dobro poznati, kao što je rat u Afganistanu ili jedan od krvavih pohoda na Boko Haram na sjeveroistoku Nigerije, ali ko uopće može primijetiti da je 1,5 miliona ljudi raseljeno u Južni Sudan, jer su sukobi tamo nastavljeni 2013. godine, odnosno da li je Khartoum postao suverena država sa slabom kontrolom nad većinskim dijelom Sudana?

Sama implozija mnogih država ne bi se mogla ostvariti za vrijeme Hladnog rata, jer SAD i Sovjetski Savez su znali da će takva nestabilnost pružiti priliku  drugim supersilama. Washington ili Moskva će poduprijeti bolesne režime i ti režimi bi mogli razmijeniti svoju vjernost kako bi se postigao određeni stepen samoodređenja. Od pada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Zapadne sile više neće biti u mogućnosti da vide svoje vitalne interese kao da su pod utiecajem pada zemalja poput Libije ili Iraka. Može se primijetiti da anarhija ovih dviju zemalja igra malu ulogu u cijeni nafte, iako su obje zemlje ključni proizvođači.

Još jedan zlokobni razvoj u tom razdoblju "globalizacije" i ekonomija slobodnog tržišta je imala eksplozivne posljedice. Nacionalizam, nacionalno samoodređenje i državna kontrola prirodnih izvora bile su padu. No nacionalna država je odigrala odlučujuću ulogu u uspostavljanju mira i sigurnosti na ovom području, čak i kada je preuzela oblik svjetske diktature.
Ekonomija slobodnog tržišta u ovim zemljama je dala ideološko obrazloženje napuštanja napora da jamče bilo kakvu ekonomsku sigurnost za stanovništvo.

Gdje su moć i bogatstvo monopolizirane od strane vladajuće elite, sav kapitalizam postaje smežuran kapitalizam i svi strojevi su namijenjeni za službenike kako bi zaradili novac.
 
Na primjer, u Siriji, prije 2011.godine, centralni Damask je postao ugodno mjesto za život, sa prekrasnim restoranima i trgovinama, ali u isto vrijeme, na sjeveroistoku Sirije je bila katastrofalna trogodišnja suša gdje država nije učinila ništa da ublaži situaciju, a koja je otjerala tri miliona Sirijaca koji su pobjegli u divlja naselja na periferiji velikih gradova.

Nakon toga, mnoga od tih mjesta su postala najaktivnija pobunjenička skrovišta, koja su sada oštećena od bombardovanja i granatiranja od strane same Vlade.

Uzmimo u obzir još jedan katastrofalan primjer nepromišljene privrženosti za tržišni kapitalizam u zemljama bez vladavine, goropadne korupcije i disfunkcionalnog stanja. U Junu 2014. godine, neposredno nakon hapšenja Mosula (ISIS), pitao sam nedavno penzionisanog generala iračke vojske, šta zapravo nije u redu sa vojskom, i zašto se raspala kada je napadnuta od dosta slabije sile. "Korupcija! Korupcija! Korupcija! ", Odgovorio je odlučno, objašnjavajući da je okrivio način na koji su Amerikanci stvorili iračku vojsku poslije Saddama Husseina.

Kako bi potaknuli slobodni tržišni kapitalizam Amerikanci su propisali da  hrana i druge potrepštine za vojsku trebaju biti ograničene na privatni biznis. To je bilo u interesu svakog pukovnika, koji se posvetio hraniti jedinicu od 600 vojnika, kako bi se smanjio pravi broj ljudi na 150 i staviti novac u džep,  nahraniti, odjenuti i opremiti ostalih 450 koji ne postoje. Kasnije je iračka vlada  priznala postojanje 50.000 takvih "duh" vojnika, ali pravi broj je vjerovatno mnogo veći.

Kraj Hladnog Rata, suparništvo između supersila, globalizacija i ekonomija slobodnog tržišta su prikazani kao modernizacija benignih snaga tokom proteklih stoljeća. No, u praksi, pad nacionalizma i nacionalne države nije zamijenjen nečim boljim i time je samo otvorio vrata čudovištima, ali ne i fanatičkom pokretu poput ISIS-a.