Pogledajte šta sve Libijci nisu plaćali dok je Gadafi bio na vlasti

Ekscentrični diktator, neprikosnoveni vladar, beskrupolozni vođa, jedan od najdugovječnijih čelnika arapskog svijeta... samo su neki od 'epiteta' koji su pripisivani bivšem libijskom čelniku Moameru el Gadafiju.

U svjetskim medijima ustalio se termin diktatora, diktatora koji je od jedne od najsiromašnijih zemalja u Africi stvorio naciju sa najvišim standardom.

Tek kad se medijska prašina slegla, na vidjelo su izašla dostignuća Gadafijeve vladavine, koja su sve vrijeme prećutkivana.

Po dolasku na vlast, obrazovanje i zdravstvena zašita su bili besplatni. Gadafi je u Libiji zatekao tek 25% pismenog stanovništva. Danas 83% Libijaca čita i piše, dok 25% ima fakultetsku diplomu.

U slučaju da se neki građanin odluči baviti zemljoradnjom, mogao je računati na pomoć od države, koja se sastojala od kuće sa zemljom, poljoprivredne opreme, sjemena i stoka.

I to sve bespovratno.

Ono što mediji nisu objavljivali o 'diktatoru', jeste da u Libiji nisu postojali računi za struju, niti kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

Zamjerali su mu da krši ljudska prava u Libiji, a mediji nisu prenijeli njegovu naredbu da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova porodica. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru.

Svaki mladi bračni par dobijao je  države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao porodicu.

Za one Libijce koji su se odlučivali za školovanje u inostranstvu ili su zbog liječenja trebali napustiti zemlju, imali su novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prevoz.

Za pustinjsku zemlju, voda je najbitnija. Zbog toga je Gadafi napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano snabdijevanje, ali i porast gradske populacije. Na žalost, tokom bombardovanja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio.

Libiju je ostavio bez ikakvog spoljnog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, sa početkom revolucije zamrznute širom svijeta.

Oni koji nisu mogli naći posao po završetku školovanja, moglu su računati na novčanu pomoć u visini plate predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dete žene dobijale po 5.000 američkih dolara.

Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Libijac koji živi u Beogradu, Mohamed Alsakit Abdulgasem, smatra da je skoro sve što se u medijima govorilo o Gadafiju neistina i da stvari stoje potpuno suprotno, piše Telegraf.rs

– Libijci su pod Gadafijem živjeli normalno i slobodno kao što se živi ovdje u Evropi. Kažu da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio dvije do tri hiljade ljudi. U proteklih godinu dana u Libiji je stradalo preko 60.000 ljudi. Riječ je o samo jednoj godini! Kažu da je Gadafi ukrao naš novac. On je živio u šatoru, a njegovi rođaci su živjeli kao i svi drugi. Čak i da je ukrao milione, znate li koliko smo milijardi izgubili zbog rata koji nas je zadesio i koliko sada gubimo?! Svi se sada prave da ne znaju i niko ne pominje našu naftu. Govorili su da je Gadafi diktator. U njegovo vrijeme 17.000 ljudi je ležalo u zatvoru. I to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži najmanje 27.000 ljudi. Pritom, kriminalci su pušteni, a u zatvore su strpani oni čiji je jedini grijeh što su podržali Gadafija. Problem nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike kompanije imaju ekonomske interese u Libiji.

Mohamed priznaje da je i u vrijeme Gadafija bilo grešaka, ali kaže i da je bilo kritičara koji su tražili da se stvari poprave.

– U Libiji nije bilo sve idealno i postojale su kritike. I sam sam pisao mnogo članaka za libijske novine o tome. Dakle, postojala je sloboda govora. One koji su bili protiv Gadafija podijelio bih u tri grupe. Prvu čine oni koji su željeli da se u Libiji živi još bolje i da imamo još bolje uslove obrazovanja, rada i življenja. Sebe svrstavam u tru grupu. Drugu čine oni koji su došli spolja, sa NATO-om. Treću grupu čine islamisti. Oni su najjači jer imaju veliki utjecaj na lokalno stanovništvo. Veoma se plašim radikalnih islamista i mogućnosti da Libija postane novi Irak – da svaki dan budu bombaški napadi i ubistva.

Iako nije posjetio zemlju još prije rata, Mohamed kaže da se čuje sa rođacima i da prati šta se tamo dešava. O tome kako je u Libiji danas, kaže:

– Sve je u haosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno.Sve komunalne usluge su stale i sve je u haosu. U vrijeme Gadafija mogli ste da napunite rezervoar za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica?! Problem u Libiji je u tome što niko ne može da kontroliše plemena. Sada imate milion Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele da prisvoje za sebe! Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi.Želio je da napravi jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese.