Ovo se desilo kada sam ugostila izbjegličku porodicu u svoj dom

Muhamed i njegova žena Roqa su zajedno sa svoje dvije kćerke Rushin i Reema pobjegli iz Sirije. 1.500 milja i dvije godine kasnije, upoznala sam ih ispred ureda za zdravstveno osiguranje i socijalna pitanja u Berlinu. 

Sada svi zajedno sjedimo – Roqa, Muhamed, njihove dvije kćerke i ja – u kuhinji. Muhamed i Roqa mi pričaju kako su napustili svoj dom u Alepu, Sirija, i prihvatili Berlin za novi dom. Njihova kćerka Roshin ima osam godina i ne spava dobro tokom noći. Ima konstantne noćne more. Njeni roditelji mi pokazuju zvanični papir koji to potvrđuje. Dobili su ga od doktora u kampu Ujedinjenih Nacija u Erbilu, gdje su prvo bili u martu 2013. Od tada, djeca su rijetko bila u školi. 

‘’Bolje je umrijeti na moru, nego od bombe.’’

Ovdje sam prvi put vidjela Muhameda. Išao je okolo razjaren, sa crvenim licima i rukama. Pokušala sam da ga upitam šta se dešava, a on mi je gestikulirao na policiju u blizini.

Desila se svađa između izbjeglica i obezbjeđenja, a kada je pozvana policija unutra, pokušali su da smire situaciju koristeći sprej od bibera. Muhamed, i njegova kćerka su isprskani sprejem. Roshin tiho plače i trlja oči. 

Gledajući Muhameda, njegovu ženu i njihovo dvoje djece me podsjetilo na naš odlazak iz Ruande – moje mame i njeno dvoje djece – nakon što su naša familija i prijatelji ubijeni u genocidu protiv Tutsija 1994.godine. Ne mogu ni da zamislim kroz šta su sve prošli dok nisu došli u Berlin.

"Vjerovala sam da je Evropa drugačija, ali nas ni oni ne žele ovdje."

Ja ne govorim arapski, a Muhamed ne govori engleski, tako da nam je teško da komuniciramo. Pitala sam prijateljicu koja je došla sa nama do državne kancelarije da nam pomogne u komunikaciji. Muhamed nam priča o događaju kako je Roqa gledala dok joj ubijaju roditelje. Muhamed nam priča o bombama koje su te noći pale na Alep, kada su odlučili da ga napuste. ‘’Bolje je umrijeti na moru nego od bombe’’, kaže Muhamed. Suze mu prigušuju glas dok nam govori o svom putovanju u čamcu na napuhavanje od Izmira do Grčke. 

U čamcu ispred njih, motor prestaje da radi.

"Mi smo bili sretni. Naš brod sa 30 odraslih i 10-oro djece je uspio stići do obale. Čamcu ispred nas je crkao motor. Nikada nismo ništa saznali o sudbini osoba sa tog čamca.’’ 
Kada su stigli u Grčku, holandska porodica je dopustila Muhamedu i njegovoj porodici da žive u njihovoj kamp kući. Odatle su krenuli prema Makedoniji, a potom u Beograd odakle su hodom stigli do mađarske granice. Muhamed opisuje sjedenje u krugu sa drugim izbjeglicama gdje su čekali čitava tri sata.

Borim se sa suzama, kada odjednom Roshin prekide mrklu tišinu riječima: ‘’Mislila sam da će u Evropi biti drugačije, ali nas ni oni ne žele.’’ Sada svi plačemo, ne možemo da suzdržimo suze. Molila sam ih da dođu kod mene, da makar prenoće. Međutim, plaše se da neće biti registrovani. Pokušavam da im objasnim da su kancelarije sada svakako zatvorene i da vikendom ne rade, da će tek od ponedjeljka moći doći i registrovati se. Neki tamni oblaci se pojavljuju, počinje vjetar, Muhamed gleda u svoju ženu…

Nedugo potom sjedimo u autu i idemo prema mojoj kući. Djeca su previše umorna tako da su ubrzo zaspala. Muhamed i Roqa nešto pričaju, a kasnije ću saznati da se znaju već 14 godina. 

Dala sam im peškire, namjestila krevete. Okupali su se i vjerujem da su se ponovo osjećali kao ljudi. Sjećam se, tako je i meni bilo, a imala sam samo 5 godina.

‘’Došli smo ovdje jer smo željeli da živimo u miru sa kćerkama, bez rata, da djeca mogu da idu u školu i igraju se na ulici.’’

Na facebook-u sam upitala svoje prijatelje da li iko ima odjeću za dvoje odraslih i dvije djevojčice, odziv je bio veliki. Jedna žena je donijela velike crne vreće pune odjeće i igračaka. Kada su to djeca vidjela, počela su da plaču. Ne mogu vam opisati taj prizor.

U subotu smo sjedili zajedno, jeli smo omlet i pili čaj. Djevojčice su pokušale da me nauče arapski. Saznala sam da je Reema imala operaciju na galvi u Turskoj. Povrijeđena je bila još dok su bili u Alepu. Bombe su padale te noći, a porodica je potražila sklonište u kuhinji i kupatilu. Kada je bomba odjeknula, Reema je udarila glavom o lavabo. Dok se nije operisala, lijevo oko joj je zadavalo puno nevolja. 

Nismo pričali samo o čamcima i bombama. Upitala sam ih koliko dugo su u braku. Muhamed je malo razmišljao pa rekao: ‘’Devet godina.’’ Roqa ga je pogledala prekorno i ispravila: ‘’Deset godina.’’

Tome smo se svi smijali. 

Sedmicu dana kasnije sam ih posjetila u izbjegličkom kampu. Dobro su, ali prestrašeni. Socilajna služba i služba za zdravstveno osiguranje im je dala privremeni smještaj. Ne znaju šta će biti sa njima kasnije. Sedmicu dana kasnije su napustili ovaj kamp kako bi oslobodili sobu za nove izbjeglice koje dolaze. Sada, 17 dana nakon što su došli u Njemačku, žive u hostelu u Neukölln-u, na sjeveru Berlina. Imaju mali apartman u hostelu, a na spratu ispod njih je druga sirijska porodica. Apartman je mali, ali komforan, sa manjom kuhinjom i kupatilom.

Imali su problema dok su našli smještaj, bez obzira što vlada Njemačke plaća smještaj za izbjeglice, mnogi hosteli ih ne žele primiti.

Sat i po kasnije smo sjedili na kožnom kauču u prijemnom dijelu recepcije. 

Reema odjednom reče: ''Kauč me podsjeća na čamac kojim smo stigli u Grčku.''

Ostala sam bez teksta.

(Buzzfeed)