TEME

Krimski Tatari između ruske, ukrajinske i turske interesne politike

Objavljeno:20.04.2021 - 07:47
A A A Times Arial

Prije pripajanja poluotoka Rusiji, Krim je naseljavalo oko 300 000 stanovnika krimsko-tatarske nacionalnosti (oko 12 posto ukupnog stanovništva). Procjenjuje se da je nakon ožujka 2014. oko 25-45 000 Tatara napustilo Krim, nastanivši se uglavnom u Kijevskoj, Hersonskoj i Lavovskoj oblasti. Istodobno se na Krimu provodi intenzivna kolonizacijska kampanja. Prema Medžlisu, tatarskoj samoupravi, koja trenutno djeluje u ograničenom obliku izvan poluotoka, na Krim je dovedeno oko 250-500 000 doseljenika iz Rusije, uključujući dužnosnike i vojno osoblje s njihovim obiteljima. Postoje programi potpore naseljavanju za pridošlice, poput naknade za stanovanje. Ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je 2020. godine dekret kojim se zabranjuje 'strancima' i 'stranim pravnim osobama' da posjeduju zemlju na većini Krima, što se također dotiče krimskih Tatara jer većina nema rusko državljanstvo, pa su time i stranci na vlastitoj zemlji.

Formiranje i etnogeneza krimskih Tatara dogodili su se tijekom 13. do 17. stoljeća od Kumana koji su se pojavili na Krimu u 10. stoljeću. Krimski Tatari činili su većinu stanovništva Krima od vremena etnogeneze do sredine 19. stoljeća, a najveće etničko stanovništvo do kraja 19. stoljeća. Gotovo odmah nakon preuzimanja Krima od snaga Osovine, u svibnju 1944., Državni odbor obrane SSSR-a naredio je deportaciju svih krimskih Tatara s Krima, uključujući obitelji krimskih Tatara koji su služili u sovjetskoj vojsci. Deportirani su vlakovima i vagonima prevoženi u Srednju Aziju, prvenstveno u Uzbekistan. Prema raznim procjenama, krimski Tatari izgubili su 18 do 46 posto stanovništva kao rezultat deportacije. Počevši od 1967. godine, nekolicini je bilo dopušteno da se vrate, a 1989. Vrhovni sovjet Sovjetskog Saveza osudio je uklanjanje krimskih Tatara iz njihove domovine kao nehumano i bezakono, ali samo je mali postotak mogao vratiti se prije punog prava na povratak 1989. godine. Trenutačna ruska vlada smatra ih "nacionalnom manjinom", ali ne i autohtonim narodom i nastavlja ih negirati kao naslovni narod Krima, unatoč tome što ih je Sovjetski Savez smatrao autohtonim stanovništvom prije njihove deportacije i kasnije raspada Krimske ASSR (Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika).

Procesi rusifikacije nisu napredovali jer je Krim već odavno rusko govorno područje, ali zabrinjava što uprava nije donijela uredbu o poštivanju korištenja drugih jezika. U uredima i na sudovima Tatarima je navodno uskraćeno pravo korištenja krimsko-tatarskog jezika, iako ga vlasti službeno priznaju kao jedan od državnih jezika. Mediji na tatarskom jeziku zatvoreni su, a nastava na tom jeziku postupno je ograničena. Kako tradicionalni oblici samoorganiziranja ne mogu funkcionirati (Medžlis je zabranjen 2016. godine), mnogi Tatari obratili su se vjerskim organizacijama, koje vlasti optužuju za terorističke aktivnosti. Stalno se događaju politička i vjerska uhićenja, a vođe krimsko-tatarske zajednice ne smiju ući na Krim. Ruska povijesna politika pripisuje krimskim Tatarima ulogu suradnika s nacističkom Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata, koja je usmjerena na povećanje negativnih stavova ruske javnosti prema njima. Od početka aneksije, Rusija sprečava pristup međunarodnih organizacija poluotoku, uključujući UN-ovu Nadzornu misiju za ljudska prava u Ukrajini i OESS-ovu posebnu promatračku misiju u Ukrajini. Oni ne mogu pratiti situaciju s ljudskim pravima na Krimu unatoč svom mandatu za provođenje takvih aktivnosti.

Ukrajina nema aktivnu unutarnju politiku podrške krimskim Tatarima. Sadašnje ukrajinske vlasti održavaju ograničeni dijalog s Medžlisom samo nakon što je organizacija podržala Petra Porošenka, koji je izgubio na predsjedničkim izborima 2019. Od svibnja 2019., ured povjerenika predsjednika Ukrajine za poslove krimsko-tatarskog naroda, a prethodno ga je držao Mustafa Džemilev, neformalni vođa ove zajednice, i dalje je upražnjen. Država je prestala pružati financijsku potporu televiziji ATR, jedinom krimsko-tatarskom kanalu koji se trenutno emitira iz Kijeva. Također, dosad nisu ispunjena obećanja koja je dao predsjednik Volodimir Zelenski o simboličnoj potpori tatarskoj zajednici (uključujući uspostavljanje najvažnijih tatarskih praznika kao državnih praznika u Ukrajini). Strategija unutarnje politike prema Krimu koju je Vrhovna Rada usvojila 2018. godine (koja se uglavnom tiče podrške ukrajinskim građanima s poluotoka, uključujući Tatare) provedena je samo u maloj mjeri. Tek u ožujku ove godine Vijeće za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine usvojilo je Strategiju za 'deokupaciju' Krima. U njegovoj pripremi sudjelovali su predstavnici Medžlisa. Međutim, pitanja od posebne važnosti za njih, uključujući pravo krimsko-tatarskog naroda na samoodređenje unutar ukrajinske države, nisu bila uključena u dokument.

Istodobno, Ukrajina koristi kršenja ljudskih prava na Krimu i progone Tatara na međunarodnim forumima. Tatarka Emina Džaparova, imenovana u svibnju 2019. zamjenicom ministra vanjskih poslova Ukrajine, postala je glasnogovornica za tatarsku svrhu. Tema situacije na okupiranom Krimu pokrenuta je na sastancima koje su organizirali UN, OESS i EU. Na zahtjev Ukrajine, Europski sud za ljudska prava također se bavi kršenjem ljudskih prava na Krimu od strane Rusije.

Ukrajina je 2020. godine predložila stvaranje Krimske platforme koja za cilj ima stvaranje uvjeta za reintegraciju teritorija koji trenutno kontrolira Rusija povećanjem političkog i diplomatskog pritiska na ruske vlasti i suzbijanjem kršenja ljudskih prava. Prvi sastanak trebao bi se održati u kolovozu ove godine. Čini se da Ukrajina koristi Tatare isključivo kao povod napadu na Rusiju, a ne iz istinskog interesa po ovu zajednicu. Zapravo, Kijevu bi pasalo da se što više smanji tatarsko stanovništvo kako sama ne bi trebala napuštati svoje izrazite nacionalističke odnose. U dijelu svijeta gdje je nacionalizam snažna okosnica identiteta, Tatari jednostavno previše strše i za rusku i za ukrajinsku stranu.

Turska je jedna od zemalja koja najaktivnije podržava krimsko-tatarsku zajednicu u Ukrajini i na međunarodnoj razini. Te su aktivnosti dio promicanja politike panturizma i element su izgradnje turske meke moći. Turske vlasti ističu kulturnu, jezičnu i povijesnu blizinu Tatara s turskom nacijom. U samoj Turskoj postoji velika, premda snažno asimilirana, krimsko-tatarska dijaspora, koja se procjenjuje na oko šest milijuna ljudi, potomaka emigranata iz 18. i 19. stoljeća. Turske vlasti održavaju bliski kontakt s Medžlisom i uključene su u pregovore s Rusijom o puštanju političkih zatvorenika s Krima. Turska je bila jedna od prvih zemalja koja je podržala ideju Krimske platforme. Također ostaje glavni inozemni donator humanitarne pomoći usmjerene na krimske Tatare, uključujući financiranje izgradnje stambenih naselja za obitelji koje su pobjegle s okupiranog poluotoka u Hersonsku oblast. Podrška drugih zemalja ili međunarodnih organizacija usmjerena je uglavnom na pokretanje pitanja poštivanja ljudskih prava na Krimu. Rezolucije u obrani autohtonog stanovništva poluotoka donijeli su, između ostalih, Europski parlament i Generalna skupština UN-a. Mnoge zemlje također su izrazile potporu Tatarima.

U kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju, politika Rusije prema krimskim Tatarima neće se promijeniti. Zbog pro-ukrajinske orijentacije Tatara, Rusija će tražiti demografske promjene na Krimu i daljnja ograničenja njihovih ljudskih prava. Postojanost jake tatarske zajednice na poluotoku presudna je za održavanje identiteta skupine i vlastitu domovinu. Ovo je važan dio podrške ukrajinskom teritorijalnom integritetu, jer može usporiti potpuni gubitak Krima. Tako će se Tatari koristiti kao ping-pong loptica u tuđim interesima. Osim Ukrajine, Turska će - i iz povijesnih i iz strateških razloga - i dalje biti zainteresirana za potporu Tatarima. U budućnosti će pitanje Krima i Tatara možda koristiti kao instrument političkog pritiska na Rusiju (analogno politici koja se vodi u Gruziji ili Azerbajdžanu).

Postojanje dobro razvijenog centra posvećenog krimsko-tatarskoj dijaspori imalo bi pozitivan učinak na položaj Tatara. To bi im omogućilo da zadrže svoj nacionalni identitet i spriječilo daljnje rasipanje po teritoriju Ukrajine. Dugoročno, Tatare bi mogao pripremiti i za povratak na poluotok kad je to moguće. Centar bi se mogao nalaziti u Hersonskoj oblasti gdje su se već naselile brojne izbjeglice s Krima i u kojima djeluju mnoge tatarske institucije, no pitanje je koliko bi taj centar doista bio izvan moći ukrajinske političke oligarhije. U politikama povijesti i identiteta Tatari će jednostavno biti iskorišteni za cijenu spominjanja njihovog jezika i posebnosti.

  
 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!