PRIČA: Hajro i Mejra

Hajro je bio domaćin prvi u selu. Oženio je Mejru mlad. Izrodiše djece petero, tri sina i dvije kćeri. Dobra i časna obitelj.

Radili su mnogo, teško i pošteno. Jedno po jedno dijete su ispraćali u svijet, na škole i fakultete. Ostala prazna kuća. Djece nigdje, a posao isti. Govorili su im ljudi: "Smanji Hajro posao, prodaj livade i goveda, stani malo ne možeš sam, a i Mejra više ne može. Proživite ovo malo što je ostalo."

Vazda im je odgovarao: "Evo samo da Isak završi školu, Amina da se uda, Jasko da se zaposli, Beska da završi fakultet, Hasanu svadbu da napravim. Svojim ispucalim rukama su plaćali neke studenske sobice po gradu, prve temelje kuća svoje djece, dizali im krovove, udavali i ženili.

Djeca zaživješe neke svoje živote i zaboraviše ih. Ostadoše sami negdje gore na vrhu planine. Slali su svojoj djeci sira i kajmaka autobusima. Svaka kanta i kriška zalivena suzama. Svaka baš svaka je trebalo da ih sjeti da su gore još uvijek živi. Da su dobro, da im ništa ne treba osim djece. Niko od njih petero nije primjetio tu čudnu slanoću sira od majke i oca.

Svaka oplakana i presoljena tugom, nedostajanjem i samoćom. Mejra je umrla jednog septembarskog jutra. Na sred kuće srce joj je puklo od tuge. Osta Hajro sam. Tišina mu je cijepala grudi. Noću bi dugo sjedio ispred puste kuće i gledao u nebo. Slike su promicale. Samo je njima razbijao muk koji mu se uvukao u srce i dušu. Razbolio se.

Tri sina i dvije kćeri počeše da ga sele od jednog do drugog. Svima je smetao. Svađale su se snahe sa njegovim sinovima zbog njega. Kod kćerki isto nije moglo. Lomili su ga na živo onako bolesnog.

NASTAVAK NA SLJEDEĆOJ STRANICI -->