Vesna je bila savršeno zdrava, A NAKON PORODA JE OSJETILA OVU BOL: Sve se zakomplikovalo, a njena priča će vas natjerati na suze!
Problemi s kukovima počeli su posle porođaja. Svašta žena može da istrpi, kaže Vesna Maksimović, inženjer i slikarka, da istrpi, ali boli kad ne možeš da pratiš prve dječjie korake.
Ova Kragujevčanka je jedna od onih moćnih žena koje nisu dozvolile da im bolest slomi duh. Po zanimanju je inženjer mašinstva i to je jedino za šta se profesionalno opredjeljivala u životu. Sve ostalo što radi izvire iz talenata koje je nosila. I danas obožava svoju harmoniku, ali pisanje poezije i slikanje na svili postali su njen život i nov način izražavanja. Naročito otkad je zbog bolesti sa 43 godine morala da ode u invalidsku penziju.
Bila je savršeno zdrava mlada žena kada je sa svojim Sašom s radošću iščekivala prvu bebu.
"Nisam ni sanjali da će naša Sandra (20) ostati jedinica i da će se život ovako iskomplikovati", počinje priču Vesna.
Slavlja u postelji
Danas su sretna i složna porodica uprkos mnogim trenucima straha i neizvesnosti. Ono što je trebalo da pamte kao najljepše, u njihovom životu isprepletalo se s bolešću. I to mame koja je želela da svaki atom snage pokloni svojoj devojčici.
– Porođaj je bio otkrovenje za mnoge stvari u mom životu. Od najlepših do najtežih. Počelo je bolovima u karlici i otežanim kretanjem nakon porođaja. Svoj 29. rođendan dočekala sam u šok-sobi Instituta za ortopediju Banjica. Prvu od ukupno četiri teške operacije imala sam samo sedam dana prije Sanjinog prvog rođendana, koji smo proslavili u bolesničkoj postelji. Držala me je nada da ću nakon druge operacije nastaviti da hodam kao prije.
foto: RAS Srbija
Nije znala da će biti još teže. Intervencije zahtevaju dugotrajan i naporan oporavak. Zbog atrofije mišića išla je na fizikalne terapije i banjska liječenja, a zbog teških komplikacija odsustvovala od kuće po mjesec i više dana u kontinuitetu. Tokom sedam nastupajućih godina zadobila je sedam rezova na koži, pregurala ugradnju dvije proteze kuka, ali joj ništa nije bilo teško. Cilj je bio da se vrati kući.
– Svašta žena može da istrpi, ali me je najviše boljelo što nisam mogla da pratim Sandrine prve korake i što do dana današnjeg nikada za njom nisam potrčala u parku. Boljela je i neizvjesnost. Da li ću ikada više stati na noge. Šanse su bile sve manje, bolovi sve jači, ali sam uporno, kad god su ljekari to dozvolili, hodala sa štakama. Tako me kćerka pamti.
Suprug joj je uvek bio najveća podrška, foto: RAS Srbija
Bilo je trenutaka kada je suprugu Saši govorila da ne mora da ostane sa njom. Smatrala je da nije pravedno da provede život ograničen njenim stanjem. I danas pamti nevjericu u njegovom pogledu kad je čuo šta mu govori.
– Nije bez osnova izreka da se na muci poznaju junaci i testira ljubav, što je moj dodatak. Muž je junački izdržao sve i bio mi najjači oslonac u životu. Naša kćerka je svjetlo u koje gledamo. Ona je kruna moje dugogodišnje ljubavi sa srednjoškolskim drugom. Sada studira, završila je nižu muzičku školu, a ponosni smo na njene Vukove diplome, odbojkaške i plivačke medalje – s neskrivenim ponosom priča Vesna.
Da nije nje, kaže, možda nikada ne bi počela da slika na svili i ne bi imala toliko izložbi. Ni danas nije lako, bolest je tu, ali Vesna uprkos bolovima još uspijeva da se samostalno kreće.
– Da ne potonete naučite tek kada prestanete da plivate. Kada se opustite i prestanete da mislite. Nikad se ne prepustite do kraja, ali ta borba i jeste ljepota života. Moji svakodnevni bolovi su fizičke prirode, ali ih nadilazim kreativnošću. Ne razmišljam previše o svojoj nemoći, već se intelektom stavljam u poziciju moći da biram ko ću danas da budem. Sve što danas radim nije došlo preko noći, već iz potrebe da se napravi jedan jedini korak – kaže.
(Žena Blic)