NIJE BIO BOG ZNA KAKAV UČENIK, A SVE JE POTOM IZNENADIO Stigao je u Zagreb švercajući duhan i žbukajući ulice, a onda vladao gradom kao IMPERATOR

O Milanu Bandiću napisano je bezbroj novinarskih tekstova, portreta i priča od kojih su neke mistificirale njegov lik i djelo, a druge ga slikale posve jasnim i nimalo toplim bojama. 

Prije dva desetljeća pokojni je Denis Kuljiš u velikom portretu Milana Bandića nazvao "partijskim bossom u Bossovu odijelu", a Boris Rašeta je prošle godine pišući o desetljećima u kojima je taj čovjek bio na vlasti zaključio kako je on sve samo ne glup i naivan i da je vrlo rano shvatio kako je makijavelizam najjača formula opstanka, piše 24sata.hr. 

Kao socijaldemokrat bio je skroman, takva je barem bila slika o njemu. Živio je na periferiji grada, u Borongaju (u zgradi u kojoj su živjeli Ivan Aralica i Mladen Vedriš). Vozio je polovni BMW trojku, ustajao u šest sati i ljeti i zimi kako bi ženi i kćeri Anamariji (koja je ime dobila kombinacijom imena dviju baka) skuhao kavu i nabavio namirnice za doručak, da bi potom taj „skromni i kućevni čovjek“, „dobri Hercegovac“, koji živi u „obiteljskoj idili“ odšetao u srce velegrada, pred kafić Čarli, na „neformalni partijski sastanak“, a žena (koja potječe iz plemićke obitelji Kolarić) i kći otišle bi u crkvu...

No, taj život ne bi bio tako značajan po političku povijest da Bandić nije imao osobit talent da se uspne u zaštićeni centar političke moći i ondje traje kao malokoji političar u nezavisnoj Hrvatskoj. A taj talent možda najbolje opisuje anegdota iz 1998. godine, kada je odlučeno da se sjednica gradskog Poglavarstva održi u Kozari-Boku. 

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Bandić je jednoga dana došao na posao tvrdeći da su mu ljudi u gradu rekli da je u Kozari boku katastrofalna situacija, da „nema ni vode, ni struje, ni kanalizacije.“ „Dobro, sljedeću sjednicu poglavarstva održat ćemo u Kozari Boku“, rekao je Bandić. Sjednica je doista održana u nekoj lokalnoj trgovini, a blatnjavim putem svi su pazili da ne stanu u kakvu jarugu s vodom i blatom. Osim njega. 

„On je hodao po sredini puta, zamazao je i cipele, i odijelo, i takav održao sjednicu. Obećao je ljudima da će srediti Kozari bok“, ispričao je novinarima Zdravko Tomac, pa nastavio: „Tako je na kraju krajeva i bilo. Putem natrag u Zagreb rekao nam je: kako možete pokazati ljudima da vam je stalo do njih, ako se stalno držite kao da ste iznad njih?“. 

Iako se često pisalo da je saobraćajka koju je skrivio s 1,6 promila alkohola u krvi, promijenila njegov život, nekako se u godinama koje su slijedile zaboravilo da je pobjegao s mjesta nesreće, potom da su u MUP-u smijenili policajaca koji je tada intervenirao... Bandić je dao ostavku, ali nije floskula kad se kaže da se vratio jači no ranije i nastavio vladati glavnim gradom...

Milan Bandić je, pisao je Boris Rašeta, u šest mandata vladanja Zagrebom uspio stvoriti privid da bez njega grad ne bi postojao, vrlo slično onoj istoj naopakoj logici da bi Dinamo propao bez Mamića. A ipak, čak i kada je bio dogradonačelnik, vukao je sve konce. 

Iz bolesničke postelje nakon moždanog udara blokirao je odluke koje mu se nisu sviđale. Znalo se za njega govoriti da je čovjek dijamantne volje, a njegov je uspon protkan širokim spektrom do tad nezabilježenih političkih poteza, velikim lukavstvom, mrežom suradnika u svim sferama društva koje je zadužio na razne načine. Pa samo je agentima obavještajnih službi i policijskim načelnicima kao gradonačelnik podijelio gotovo 200 gradskih stanova!

Bandićevo je djetinjstvo nesumnjivo bilo tegobno, na način kakav je danas teško zamisliti. Porodica je bila pobožna, kao i većina u Hercegovini. U možda ponajboljem štivu o životu Milana Bandića, knjizi Ja, Milan, što su je napisali novinari 24sata i Expressa Jelena Badovinac i Ivan Pandžić, citiraju se riječi njegove pokojne majke: 

“‘Svom sam Milanu govorila - moli Krista svako jutro i večer, misli na njega i kad jedeš i kad spavaš, nemoj mu okrenuti leđa i on te nikada neće ostaviti’, grcajući kroz suze govorila je Blagica Bandić, majka gradonačelnika novinarima 24sata 2014. godine, dok je bio u Remetincu zbog afere Agram.

Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

‘Zna doći nenajavljeno, samo me iznenadi, nikad ne zna hoće li i koliko ostati, puno radi, uvijek je bio takav. Najsretniji je kad dođe kući, uđe, skine cipele, legne tu na kauč, pa kaže: Mama, napravi mi pure i žbuna, to voli još otkad je bio dijete. Ne treba mom Milanu puno, nema on prohtjeva’, kazala je tada novinarima, više kao za sebe, Blagica Bandić. Nije imala potrebe puno govoriti. Samo je ponavljala, ‘moj sin je nevin, on nije ono što se o njemu piše’. (...)

Obitelj Bandić živjela je od sadnje duhana. Majka Blagica nije nikada bila zapsolena, držala je kuću i radila na polju. ‘Ovdašnje su vam žene fizički radile isto kao i muškarci. Ove smo godine brali grožđe, znate kako je to kod nas, jedan drugom idemo u berbu, to je tu normalno, nitko nikoga ne plaća da bi mu pomogao. Obične su gluposti da Bandić plaća ljudima da rade na njihovu polju. Ja živim u kući preko puta njihove’, ispričao je prije sedam godina direktor gimnazije A. B. Šimića u Grudama, Mladen Leko, dobar prijatelj Milana Bandića.  

‘Milanova majka uzela je kantu i krenula onako bolesna u polje trgati lozu. Hoću vam samo slikovito dočarati kako ovdje ljudi žive, žena je naučila cijeli život raditi, čak i tako bolesna ne može samo sjediti. Mi smo kao djeca u školu pješačili sedam kilometara tamo i natrag, Nakon toga išlo se u polje. Zemlja Bandićevih bila je nešto bolja nego naša’, prisjećao se Leko.

"Bandićevi su dobivali kvalitetniji duhan koji se mogao bolje prodatin", otkrio je, pa nastavio:

“Zanima vas kako se Milan školovao? Pa nije jednom otišao u Zagreb s torbom duhana koju bi prodao te od tih novaca platio režije i knjige. Priča se da Milan nije bio Bog zna kakav učenik. Ako mislite je li imao sve petice, nije. Ali je bio najbistriji u razredu i na njega su se mnogi oslanjali. Zbog siromaštva je bio vrlo uporan i tvrdoglav”.

Otac Jozo Bandić umro je dok su djeca bila mala. Kraće vrijeme radio je u Njemačkoj, no nakon toga se razbolio i umro.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Student Milan Bandić diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na smjeru općenarodna obrana i društvena samozaštita 1981. godine. Potom je odslužio vojni rok i zaposlio se u tvornici Ledo.  Najprije je radio u hladnjači na minus 25 stupnjeva, a potom u kancelariji. “Milana sam upoznao kao svog studenta”, pripovijedao je njegov dugogodišnji mentor Zdravko Tomac. “Bio sam mu profesor na Fakultetu političkih znanosti. Bio je osrednji student. Nije na ispit dolazio nepripremljen, vidjelo se da je pročitao literaturu, ali se isto tako vidjelo da je, paralelno s čitanjem knjige, radio još pet stvari. Kolege su ga na fakultetu zvale ‘leteći’. Bio je pun energije, snova i ambicija. Fakultet je završio sa solidnim znanjem, bio je od onih studenata kod kojih se vidjelo da je zarađivao dok je i studirao”. Nakon završetka fakulteta zaposlio se kao politički radnik u općinskom komitetu na Pešćenici. Bandić je i tih ranih godina bio snalažljiv i naučen na rad, pa je uz studiranje radio razne poslove, od istovarivanja šećera i ugljena pa do ožbukavanja fasada.

“S prijateljima sam ožbukao pola ulice Mikulići u Črnomercu i dobro zaradio”, pohvalio se jednom Bandić.

Mreža ljudi s kojima je Milan Bandić bio povezan, s kojima je dogovorao i ostvarivao milijunske poslove u gradu, golema je, doista impresivna, to je pravi matriks kumova, pomagača, političkih sponozora, prijatelja i neprijatelja, rodbine i tazbine, ali i tipova s kojima pošten svijet ne želi imati posla... S Bandićem u grob odlaze i mnoge tajne tih mutnih veza i poslova, njegova smrt nekima će možda doći kao olakšanje, ali sigurno je i mnogo onih koji će se sada morati suočili s problemima, koji će se osjećati kao da su prerano ostavljeno na kakvoj pustopoljini. Svejedno, neće ova nesretna situacija ni jednu od zainteresiranih strana zateći posve nespremnu. Da ga smrt nije zaustavila, Bandić bi na izborima bio poražen, i toga je sva ta njegova bulumenta bila svjesna.