PANDEMIJA, PLIN, NAVALJNI I TRANSATLANTSKI PROMAŠAJ: Europa se našla pred zidom i sad hitno treba rusko i kinesko cjepivo, a to je trenutak koji će imati velike geopolitičke posljedice

Do prije svega nekoliko tjedana, možda čak i dana, cjepiva za koronavirus iz Rusije i Kine u Europi se, poprilično bahato, predstavljalo kao kategoriju "niti pod razno". U međuvremenu situacija se drastično okrenula. Ključna cjepiva proizvedena na Zapadu gotovo sva imaju probleme. Ili je problem u procesu proizvodnje (i dostave), ili se uspostavilo da će poprilično kasniti (a Europa nema vremena za odgode), ili pak nove studije sugeriraju da bi ova cjepiva mogla biti manje učinkovita u stvaranju imuniteta prema novim varijacijama koronavirusa koje su se pojavile u sklopu ove pandemije.

Odjednom cjepiva koja se "nisu smjela ni spominjati" ne samo da su dobra već se o njima pričaju hvalospjevi, naročito što se tiče ruskog cjepiva Sputnik V (nakon objave studije u medicinskom časopisu Lancet). Teško je ipak zaboraviti da su se neki od vodećih stručnjaka prije nekoliko mjeseci očito primarno vodili politikom, a ne znanošću kad je riječ o spašavanju ljudskih života i europske ekonomije. Nema dvojbe, da su Astrazeneca i Pfizer odradili sve prema očekivanjima ruska i kineska cjepiva i sad bi bila "osuđena na tržište trećeg svijeta".

Sad pak imamo situaciju da je Moskva otvorila pregovore o proizvodnji svog cjepiva u srcu Europe. Kada je pandemija krenula, i kada je Rusija prva proizvela učinkovito cjepivo protiv koronavirusa, iz Moskve su nudili široku suradnju s europskim farmaceutskim kompanijama kako bi se potencijalno stvorilo zajedničko, učinkovitio i snažno cjepivo, ne bi li se ova situacija bez presedana u ljudskoj povijesti što prije okončala. Neki su tada otvoreno prozvali Rusiju tvrdeći kako je riječ o političkoj manipulaciji, kako su napravili "cjepivo preko reda" ne bi li, u konačnici, poremetili snagu "transatlantskog saveza". Otprilike isti komentari stizali su i kada je Rusija još prošlog proljeća u epicentar koronavirusa u Italiji poslala svoje vojne medicinske stručnjake.

Sada kada će pak zbog čiste potrebe Europa morati prihvatiti rusko cjepivo kod nekih će takvi stavovi biti još i izraženiji. No, ovog puta djelomično će biti i u pravu. Bilo bi naivno očekivati da Rusija, naročito nakon europskog pokušaja političke ekskomunikacije, ne upotrijebi ovu situaciju u svoju širu i dugoročniju korist.

Jedna stvar je konstantna zadnjih godina, već skoro desetak godina - pritisak Zapada na Rusiju. Da, točno je da je taj animozitet eskalirao nakon Ukrajinske krize i ruskog preuzimanja Krima, ali to definitivno nije početak. Štoviše, može se slobodno argumentirati da je i sama kriza u Ukrajini uvelike bila rezultat tog strmog srozavanja odnosa između Rusije i Zapada. Isto tako nije tajna da je Europa sve ovo vrijeme usvojitelj američke politike prema Rusiji, politike koje se svodi na "izolaciju i okruživanje" Rusije.

Jedino što Rusija ima za vlastitu obranu su europski interesi koje ona može snabdjevati. U prvom redu to je energetika. Ruski izvoz plina prema Europi jedan je od glavnih razloga zašto Europa bar ponekad zauzima ambivalentan odnos prema Moskvi dok onaj u Washingtonu nimalo ne krije neprijateljsku retoriku. Dok se Europa grije na ruski plin (a to će potrajati, unatoč ambicioznim planovima za obnovljivu energiju) morat će, bar djelomično, održavati ukupnu stabilnost.

Rusija je toga svjesna, da je njena energetska karta ista kao i kod svih drugih zemalja koje su izvoznice energenata - zbog te karike mogu očekivati ili lažno prijateljstvo ili neprijateljstvo. Zemlje poput Iraka i Libije su tako iskusile punu dozu neprijateljstva dok recimo jedna Saudijska Arabija može računati na lažno prijateljstvo (koje se uvijek može transformirati i u neprijateljstvo).

Čemu je Rusija izložena? Zapravo neprijateljstvu, ali takvom koje zna koliko daleko može ići. Zapad će Rusiji uvoditi sankcije, poticati unutarnje prevrate (i po zemljama koje su u njenoj sferi utjecaja), isključiti je iz nekih sportskih, poslovnih i drugih događanja - ali znaju da s Rusijom ne mogu postupati kao s Irakom ili Libijom.

Amerika pak na sve načine želi ponovno podići Željeznu zavjesu između "demokratske Europe" i "režimske Rusije", no da bi to uspjela morat će Europi pružiti sve ono što joj još uvijek pruža Rusija. Nije da nema ambicija, ali to su preambiciozni projekti. SAD može teoretski snabdjevati Europu s plinom, točnije LNG plinom koji bi prelazio Atlantik, ali takvu operaciju bi morala itekako subvencionirati iz džepova američkih poreznih obveznika jer u praksi američki LNG plin ne može nikako konkurirati ruskom (naročito kad je riječ o cijeni!).

Zašto spominjemo energetiku u okviru teme o cjepivu? Zato što ove dvije priče i nisu tako različite. Europska unija ponovno ima hitnu potrebu, trenutačno to je cjepivo za koronavirus, a umjesto realiziranog dogovora dobila je samo nekoliko praznih obećanja. Njeni atlantski saveznici, SAD s one strane i Velika Britanija, do nedavno EU članica, s ove strane Atlantika poradili su na tome da cjepivo po mogućnosti ide prvo njima, a EU neka čeka.

Zamislimo hipotetsku budućnost gdje Europa zaista odustane od ruskog plina i krene ga mijenjati s američkim LNG-om, tko kaže da, za vrijeme neke vrlo hladne zime, ne bi Europa ponovno bila "na čekanju"?

Rusija je zasigurno zemlja koja ima brojnih internih problema, ali kad je riječ o njenoj predanosti isporuke onda se tu ponaša profesionalno. Na kraju krajeva još i puno većih internih problema ima jedna Saudijska Arabija pa se svejedno od nje kupuje nafta diljem svijeta te se primarno vodi briga o njenim "vanjskim pitanjima" (naročito energetskim). Takav status voljela bi i Rusija za sebe. Da odnosi između nje i ostatka Europe budu kvalitetno-poslovni, a da se pritom nitko ne petlja u njene unutarnje stvari.

Ali Europa se jako "voli petljati" u ruske unutarnje stvari. U aktualnom slučaju Alekseja Navaljnog to je i više nego očito. Ako je on zaista heroj u borbi protiv ruske oligarhijske i korupcijske hobotnice onda će ga na krilima do pobjede nositi ruski narod - kao što će ovih dana i narod Mjanmara odlučiti hoće li Aung San Suu Kyi ponovno provesti godine u kućnom pritvoru ili će ustati protiv povratka vladavine vojne hunte.

Europa perfidno podržava Navaljnog i slične pokrete koji ciljaju na preokret u Rusiji ne zato da bi podržali tamošnju borbu za ljudska prava i protiv korupcije (jer mega-korupcija u Rusiji ih, primjerice 90-ih, ali i u prvih desetak godina vladavine Vladimira Putina, gotovo da i nije smetala!). Zašto? Zato jer zamišljaju "kako bi lijepo bilo" znati da je opskrba plinom sigurna, da ne moraju ni teoretski zamišljati što bi bilo da ruska vlast "zavrne cijevi".

Ali novi trenutak je tu i može stvoriti dalekosežne geopolitičke posljedice. Kako dani prolaze Europi je sve jasnije da im treba Sputnik V ako misle zaustaviti epidemiju i otvoriti svoje ekonomije. Za komparaciju, jedna Njemačka do sada je cijepila svega 2.4% populacije dok pak jedna Srbija, koja ima puno slobodnije ruke oko nabave cjepiva jer nije EU članica, cijepila je do sada već više od 7% populacije. Taj element nacionalnog suvereniteta može u današnjem trenutku biti, doslovno, pitanje života i smrti.

Njemačka, koja je svojom najvećom ekonomijom unutar bloka sinonim za Europsku uniju, nalazi se pod velikim pritiskom. S jedne strane žele ruski plin (plinovod Sjeverni tok 2), a sada i rusko cjepivo (Sputnik V). U isto vrijeme određene političke sile (unutar i izvan Njemačke) od Berlina očekuju da sve otkažu zbog zatvaranja Alekseja Navaljnog (!). To je poprilično ubojit potez (ili suicidalan, kad se traži unutar same Njemačke) po Njemačku. Gigantska žrtva za jednog aktivista (koliko li je samo aktivista po zatvorima u jednoj Turskoj? SAD-u?).

Što se Rusije tiče po nju je "vakcinacijska diplomacija" sad nova linija obrana od neprijateljstva, sankcija i izolacije kojoj je izložena već godinama i bilo bi apsurdno misliti da Moskva neće maksimalno iskoristiti priliku koju sad imaju.

Mađarska već koristi njihovo cjepivo, Austrija počinje snažno zagovarati uporabu. Njemačka, koja upravo danas u panici spominje dugačak lockdown zbog pojave novih sojeva virusa, isto će morati prihvatiti novu stvarnost, a zatim i ostatak EU-a koji se ionako ponaša onako kako Berlin sugerira (u tu skupinu svakako spada i Hrvatska koja je odjednom isto "promijenila ploču" kad je riječ o cjepivima iz Rusije i Kine).

Geopolitičkih posljedica će biti, naročito po plan ruske izolacije (koji je primarno skovan u Washingtionu), a u konačnici to možda dovede i do normalnijih odnosa između Europe i Rusije, po mogućnosti odnosa koji je stabilniji jer ova konstantna napetost nikako ne može biti dobra ni po Europu, ni po Rusiju (jedino SAD može i nastoji profitirati od toga).

Ali situacija je ozbiljna i mimo geopolitike. Već godinu dana gotovo cijeli svijet živi u izvanrednom stanju. Tužna je činjenica da je upravo politika jedan od najvećih krivaca zašto pandemija još uvijek traje. U kombinaciji s kineskim iskustvom borbe protiv virusa i zajedničkom proizvodnjom cjepiva mogli smo ovu situaciju već staviti pod kontrolu na globalnoj razini. Još nije kasno, ali čini se da se ispravna rješenja primjenjuju tek nakon što se istroše sve političko-pristrane mogućnosti, što je poražavajuće za cijelo čovječanstvo u prvom kvartalu 21. stoljeća.