PROMJENA KAFALE: Mogu li zemlje GCC-a osigurati bolje uvjete za strane radnike?

Svijet
PROMJENA KAFALE: Mogu li zemlje GCC-a osigurati bolje uvjete za strane radnike?
Kako  bi ograničili međunarodnu kritiku životnih uvjeta imigranata, Saudijska Arabija i Katar ukinuli su neka ograničenja u vezi s napuštanjem zemlje ili promjenom posla bez pristanka poslodavca. Ukidanje ograničenja za imigrante u Perzijskom zaljevu dio je napora da se smanji uloga države na tržištima rada. Promjene će doprinijeti borbi protiv nezaposlenosti među građanima, a time i održavanju stabilnosti u regiji.

Kako  bi ograničili međunarodnu kritiku životnih uvjeta imigranata, Saudijska Arabija i Katar ukinuli su neka ograničenja u vezi s napuštanjem zemlje ili promjenom posla bez pristanka poslodavca. Ukidanje ograničenja za imigrante u Perzijskom zaljevu dio je napora da se smanji uloga države na tržištima rada. Promjene će doprinijeti borbi protiv nezaposlenosti među građanima, a time i održavanju stabilnosti u regiji.

Neviđen razmjer industrijalizacije i urbanizacije Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) navodi se kao rezultat naftnog procvata 1970-ih, ali nedovoljni lokalni ljudski resursi pridonijeli su povećanoj potražnji za stranim radnicima. Od 1975. do 1985. postotak tih radnika u radnoj snazi u državama Zaljeva povećao se s 39 posto na 67 posto (2019. godine iznosio je 70,4 posto). Uglavnom su zaposleni u građevinskom i prodajnom sektoru te kao domaći radnici. Nedostatak propisa o minimalnim plaćama (koje su vremenom nametnule zemlje porijekla useljenika) i fleksibilnost rezultirali su nižim troškovima za poslodavce i pridonijeli disproporciji u broju građana i imigranata zaposlenih u privatnim institucijama. U 2017. godini udio imigranata koji rade u privatnom sektoru Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Katara bio je 93, odnosno 94 posto.

Sistemski okvir za zapošljavanje imigranata poznat je pod nazivom kafala. Njime se uređuje pravna situacija i odnos imigranata s njihovim lokalnim sponzorom (svojevrsnim posrednikom, najčešće poslodavcem). Ovisno o zemlji, dobivanje i produljenje vize, dobivanje dozvole za promjenu posla i donedavno čak i povratak u matičnu zemlju ovisi o lokalnom sponzoru. Odnosima između imigranata i njihovih sponzora upravljaju ministarstva unutarnjih poslova, a ne rada, što stranim radnicima oduzima zaštitu prema lokalnom zakonu o radu. Iako kafala utječe i na obrazovane imigrante, i na radnike u domaćinstvu i na građevince, potonji su najosjetljiviji na zlostavljanje. Najčešći su oblici prekomjerno iskorištavanje zaposlenika, uzimanje putovnica i sprečavanje njihovog povratka kući. Tijekom pandemije strani su radnici ostali u prenatrpanim stanovima i u neodgovarajućim sanitarnim uvjetima. To je rezultiralo izbijanjem velikih zaraza. Povećana kritika međunarodnih organizacija zbog uvjeta u kojima su morali boraviti ekonomski imigranti natjerala je na promjene njihove situacije u nekim državama Zaljeva.

Dinamični rast domaćeg stanovništva i vladina zabrinutost zbog ovisnosti gospodarstava GCC-a o izvozu nafte i plina pridonijeli su sve većem pritisku na nacionalizaciju tržišta rada u privatnom sektoru. Tijekom naftnog buma 1970-ih, kao dio preraspodjele dobiti, države su preuzele ulogu glavnih poslodavaca građana. U 2016. godini udio lokalnih zaposlenika u javnom sektoru zaposlenih u GCC-u prosječno je iznosio 65 posto. Rad u javnom sektoru bolje je plaćen (npr. U Kuvajtu 2019. godine prosječna mjesečna plaća u privatnom sektoru bila je manja od 4.000 američkih dolara, a u javnom sektoru iznosila je 5.000 američkih dolara) i stabilnija je nego u privatnom sektoru. Istodobno, stvaranje dodatnih radnih mjesta u državnom sektoru bio je način da se stabiliziraju domaći stavovi i osigura održivost moći monarhija, kao što je to bio slučaj nakon masovnih prosvjeda zbog rastuće nezaposlenosti 2011. godine, a što je samo djelomično bilo potaknuto tzv. Arapskim proljećem. Više se ovdje radilo o egzistencijalnim pitanjima hoće li država i dalje moći održavati visoku razinu socijalnog populizma nego o želji za demokratskim promjenama.

Trenutačno, međutim, oslabljene nestabilnošću cijena nafte, zemlje GCC-a više nisu u stanju stvoriti dovoljne mogućnosti zapošljavanja u javnom sektoru za rastuće stanovništvo. Od početka 21. stoljeća, zemlje GCC-a provode emiratizaciju, saudizaciju ili katarizaciju - namećući tvrtkama u određenim sektorima (poput bankarstva, medicine ili novih tehnologija) minimalni postotak zaposlenih građana. Ministarstva rada stvaraju programe stručnog osposobljavanja za građane i subvencioniraju njihove plaće. Nacionalizacija zapošljavanja u privatnom sektoru provedena je državnim intervencijama, a ne tržišnim mehanizmima. Do sada je Bahrein bio iznimka, gdje od 2016. godine strani radnici mogu promijeniti posao bez odobrenja sponzora.

Napori na povećanju broja građana koji rade u privatnom sektoru također su povezani s demografskom strukturom - osobe mlađe od 30 godina čine 60 posto građana Zaljeva. Samo u Saudijskoj Arabiji populacija mladih povećala se za 66 posto od 2003. do 2018. godine. Stopa nezaposlenosti mladih dvostruko je veća od ukupne domaće populacije (11 posto u UAE, 20 posto u Omanu i 27 posto u Bahreinu i Saudijskoj Arabiji). Zabrinutost zbog porasta broja nezaposlenih uslijed pandemije koronavirusa pridonijela je intenziviranju napora na modernizaciji strukture zaposlenosti. Saudijska Arabija od rujna 2020. godine imigrantima je onemogućila rad u nekim hotelima, a u ljekarnama je nametnula minimalnu stopu saudizacije od dvadeset posto. Kuvajtske vlasti objavile su planove za smanjenje udjela imigranata sa 70 na 30 posto i zaustavile izdavanje radnih dozvola imigrantima starijim od 60 godina koji nisu završili visoko obrazovanje. U tom kontekstu, treba uzeti u obzir i nedavne promjene u sustavu kafala u Kataru i Saudijskoj Arabiji gdje, od kolovoza i studenog ove godine strani radnici mogu promijeniti posao bez pristanka sponzora.

Zemlje podrijetla ekonomskih imigranata u Zaljevu (uglavnom Indija, Bangladeš, Indonezija i Filipini) koriste kontroverzu oko životnih uvjeta svojih građana kako bi poboljšale svoju situaciju i povećale proračunske prihode. Građani koji rade u zemljama GCC važan su izvor prihoda putem doznaka za azijske zemlje. U 2016. inozemni transferi iz Zaljeva u Aziju iznosili su 72 milijarde dolara (od ukupno 98 milijardi dolara). Iste godine, filipinska vlada zaprijetila je zabranom emigracije Filipinaca u Kuvajt nakon ubojstva sobarice, koristeći ovaj slučaj kako bi izvršila pritisak na kuvajtske vlasti da uvedu minimalnu plaću za filipinske radnike. Kao rezultat toga, Kuvajt je postao prva arapska država koja je uspostavila minimalnu plaću za kućne radnike. Indonezijsko veleposlanstvo u UAE zauzvrat je provelo minimalne plaće od agencija za zapošljavanje, također prijeteći da će blokirati ekonomsko iseljavanje indonezijskih žena, koje obično rade kao pomoć u kućama emiratskih velmoža.

Promjene u pravnoj situaciji useljenika u Zaljevu također su dio napora za poboljšanje imidža zemalja GCC-a, uključujući i njihovu težnju da organiziraju i sudjeluju u međunarodnim događajima. Pritisak koji su međunarodne organizacije vršile u kontekstu napora UAE da ugoste Expo 2020 u Dubaiju ili Katar za domaćinstvo Svjetskog kupa 2022. godine doprinijeli su stvaranju mjera od strane tih zemalja za zaštitu prava imigranata. Iako su katarske vlasti 2015. uvele sustav zaštite plaća i osnovale Nacionalno povjerenstvo za ljudska prava, a 2017. započele suradnju s Međunarodnom organizacijom rada u vezi sa situacijom stranih radnika, 34 imigranta umrlo je između 2013. i 2019. godine radeći na izgradnji infrastrukture Svjetskog kupa (devetero njih samo u 2019. godini).

Reforme koje se tiču pravne situacije ekonomskih migranata u Zaljevu dio su mjera za povećanje uloge ekonomskih procesa u modernizaciji tržišta rada. Do sada intervencionistička politika vladara zaljevskih država u tom pogledu nije donijela očekivane rezultate. Promjene u strukturi zapošljavanja nužne su kako bi se smanjio rizik od porasta nezaposlenosti među građanima GCC-a, a time i za stabilnost i održavanje moći zaljevskih monarhija. Da bi se povećala učinkovitost napora usmjerenih na modernizaciju tržišta rada, potrebna je daljnja deregulacija sustava kafala i veća suradnja između zemalja regije i sa zemljama porijekla imigranata. Istodobno, nagli i značajan pad broja imigranata u Zaljevu (zbog promjena uvedenih tijekom pandemije) može usporiti razvoj građevinskog sektora u tim zemljama, jer njihovi građani nerado uzimaju te poslove. Iako je djelomično ukidanje sustava kafala uglavnom motivirano ekonomskim potrebama, međunarodna kritika uvjeta života i rada ekonomskih imigranata u regiji igrala je važnu ulogu. Potrebno je daljnje sudjelovanje međunarodnih organizacija kako bi se ubrzale promjene ovog sustava. Poboljšanje životnih uvjeta useljenika u Zaljevu također će pomoći monarsima da održe pozitivne odnose s američkom administracijom koja dolazi, a koja će vjerojatno biti (licemjerno) kritičnija prema kršenju ljudskih prava.

Ne propustite