Gordan Firić za Novi.ba: Neno Marković je imao je izuzetne fizičke i karakterne osobine sjajnog igrača i mogao je igrati u NBA!

Proslavljeni bh. košarkaš i drugi strijelac našeg tima svih vremena, Gordan Firić, skrasio se u Italiji. Poprilično je udaljen od svoje domovine, na koju misli svakog trena i srcem i dušom.

Nama, koji smo odrastali uz njega i Nenu Markovića, Dževdu Alihodžića, Adisa Bećiragića, Samira Lerića i druge asove san je bio da budemo poput njih. To su naši nezaboravni heroji koji su nam priuštili mnogo slavlja u teškim vremenima po našu jedinu domovinu.

Veliki trijumfi nad Hrvatskom, slavlje u Litvaniji, samo su neke od pobjeda koje su duboko urezane u sjećanja mnogih. Gordan Firić, nekadašnji bek sarajevske Bosne i nekolicine inostranih klubova, u reprezentaciji je bio čovjek za sve. Univerzalac koji je organizirao igru, skakao, poentirao, preuzimao ključnu ulogu kada je bilo najpotrebnije. Njegova reprezentativna karijera protezala se čak na 14 godina, od 1993. do 2007., i za to vrijeme upisao je 63 nastupa u kvalifikacijama i završnicama EP.

Razgovarao: Mirza Hadžijusufović

Gospodine Firić, ostavili ste neizbrisivi trag u bh. košarci. Drugi ste strijelac reprezentacije svih vremena, jedan od njenih najboljih igrača ikada. Kako sada s ove distance gledate na to vrijeme, kada ste uveseljavali bh. naciju?

Firić: To je bio jedan poseban period u bh. košarci, rađala se nova država, bili smo ushićeni i ponosni što je predsravljamo. Igramo sam na Euru 1993., istina nisam imao neku značajniju ulogu, a onda sam dvije godine poslije u Bugarskoj preuzeo jednu od liderskih rola. To je bio jedan izuzetno lijep period u mom životu, dolazili smo s velikom željom da igramo za domovinu i izuzetno se slagali, bila je to možda i najveća snaga te reprezentacije. Taj timski duh krasio nas je i mogli smo apsolutno sve.

Odigrali ste četiri završnice evropskih prvenstava u dresu BiH (1993., 1997., 1999., 2001.). Koji šampionat Vam je ostao najviše u sjećanju i zašto?

Firić: Što se samog rezultata tiče to je svakako šampionat u Njemačkoj gdje smo završili kao osmi. Moram priznati da smo izuzetno dobro odigrali u Francuskoj, najzreliji smo bili, dostigli smo tada maksimum. Odigrali dobre dvije strašne utakmice s Hrvatima i Italijom, gdje smo doslovno u zadnjim sekundama izgubili. To apsolutno nije bila mala stvar jer su Hrvati bili s jednim Kukočem, Mulaomerovićem, a Italijani završili kao prvaci. Tada smo imali najviše šansi za drugi krug, ali malo nam je nedostajalo da to i ostvarimo.

Koji Vam je najdraži meč u karijeri u reprezentativnom dresu, je li to onaj spektakularni trijumf u Litvaniji ili možda neka od pobjeda nad Hrvatskom?

Firić: Bez ikakve dileme veliki trijumf u krcatoj Skenderiji protiv Hrvatske. Sigurno svi se toga dobro sjećaju, tog meča iz Skenderije, bio je to zaista jedan specifičan momenat, prepuna dvorana, izuzetan naboj i emocija, adrenalin na vrhuncu. Upravo ta utakmica ostala mi je zauvijek u sjećanju i dugo će se vrtiti po internetu i TV kanalima, ne samo zbog tako bitne pobjede već zbog svega drugog. Sigurno da ostaje duboko urezana u sjećanja mnogih. I dan danas vidim da se vrti taj meč, mnogi ga spominju, jedna velika utakmica, Neno je odigrao odlično, a svi smo izgarali do posljednje sekunde. Bilo je mnogo dobrih mečeva u reprezentativnom dresu, ali to mi je najdraži.

Rođeni ste u Varešu, živjeli u Jajcu a košarkaška bajka započela je u Bosni. Otkud baš u redovima Studenata i kako gledate na taj period karijere?

Firić: Došao sam u Sarajevo čini mi se 1986., gdje sam igrao sve do 1993. kada sam preko aerodromske piste otišao na Euro. Prvu godinu rata proveo sam u opkoljenom Sarajevu. 

Bilo je to jako teško vrijeme, bio sam potpuno sam, nisam znao gdje su mi roditelji jedno šest mjeseci. Tu su mi pomogli mnogi ljudi, a moram istači moju komšinicu Bentanu Babić, koja mi je davala hranu i finansijski me podržavala. Sigurno da je to bio izuzetno težak period za sve građane Sarajeva, svi smo bili izloženi mecima i granatama i strahovali smo za živote. Ipak, na sreću završeno je dobro, izašao sam živ i zdrav. Itekako sam ostao vezan za KK Bosnu, doslovno sam odrastao tu.

Malo je poznato da ste nakon napuštanja Bosne dobili ponudu Cibone koju je bilo teško odbiti. Zašto ste se odlučili na taj korak i jeste li se ikad pokajali?

Firić: Istina, bilo je priča oko Cibone kada smo u aprilu 1993. izašli iz Sarajeva. Naime, naša prva stranica bila je Zagreb, Božo Miličević i ljudi iz Košarkaškog saveza Hrvatske su nam jako pomogli, smjestili nas u hotel, to moram istači i to treba da se zna. Treninge smo odrađivali u Ciboninoj dvorani, veliku pomoć pružala nam je i pokojna Mira Poljo, kao i Dino Rađa i Toni Kukoč. Nakon toga došli smo do Eura, te Mediteranskih igara u Monpeljeu.

Mnogi naši igrači su imali kontakte s hrvatskim klubovima, Cibona je tada igrala Euroligu, Zagreb je također bio izuzetno jak. Prepreka je bila ta što ako bih došao u Cibonu morao bih napustiti reprezentaciju. Pošto sam izašao s prijateljima iz Bosne smatrao sam da je dobro da igram za repku i odigram Euro, te sam odlučio ostati uz svoje kolege i nositi dres BiH. 

Mnogi se busaju u prsa sa činjenicom da su odabrali BiH, a ne neku drugu državu. Vi to nikad niste pretjerano isticali i hvalili se time, iako ste sigurno mogli birati i neku drugu državu da predstavljate?

Firić: Za mene je to jedino bilo logično. Tu sam rođen, u Varešu, odrastao u Jajcu i Sarajevu, moji su iz BiH, tako da se nikad nisam vidio u nekoj drugoj zemlji. Mislim da je to jedan od osnovnih razloga što sam ostao tu. Nikad mi nije palo na pamet da igram za nekog drugog, dolazio sam iz osjećanja da pripadam tu, nisam pripadao nikom drugom. Djeca su mi istina Italijani, ali ja pripadam BiH. Imam i italijansko državljanstvo zbog djece, ali uvijek ću pripadati našoj domovini. 

Dugi niz godina nastupali ste u Italiji, potom u Grčkoj, Turskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Gdje Vam je bilo najljepše?

Firić: Svaka zemlja ima svoje ljepote, svugdje je bilo lijepih i teških trenutaka, to je naravno sastavni dio života. Svaka od nabrojanih zemalja mi je dala neko novo životno iskustvo. Grčka je recimo prelijepa za život, Nijemci profesionalni maksimalno na finansijskom planu kao što to nije bio slučaj u jednoj Grčkoj ili Turskoj... Francuska je imala nešto svoje, Tuska isto, naučio sam neke stvari, skupio velika životna iskustva, a moram priznati da je sport jako dobra stvar za socijalizaciju među ljudima. Nažalost, danas smo se mnogo više okrenuli tehnologiji, to je velika šteta, ja sam živio u periodu gdje je direktni kontakt s ljudima bio vrlo bitan.

Sigurno pratite i bivši klub, KK Bosna. Nadate li se da će se Studenti jednog dana vratiti na stare staze slave?

Firić:Iskreno se nadam tome i priželjkujem svakako. Bosna bi trebala biti stub bh. košarke, to je klub velike historije, iza kojeg su izuzetni rezultati, jedini klub u BiH s tim rezultatima. Tužno je da ne vode glavnu riječ u bh. košarci, u narednim godinama nadam se da će se to promijeniti na bolje, da ponovo u Skenderiju dođe 5,6 hiljada ljudi da bodri tim. Nadam se da će se to dogoditi vrlo brzo jer zaslužuju da budu što su nekad bili, poznati u cijelom svijetu. Svakako da bi i bh. institucije trebale da učine sve kako bi Bosnu vratile na stare staze. 

BiH je izborila plasman na Eurobasket. Smatrate li da će naši momci moći napraviti neki značajniji rezultat?

Firić: Sigurno sjajna stvar je sam plasman na tako veliko takmičenje.  Ono što sam vidio je da imamo izuzetno talentovan tim, s nekoliko odličnih pojedinaca. Ukoliko im se pridruže Nurkić i Musa to bi mogla zaista biti vrlo ozbiljna priča. Ipak, na jednom takvom takmičemnju sam rezultat zavisi od mnogo faktora, prvenstveno od činjenice u kakvoj su formi glavni igrači... Smatram da imamo veliki potencijal, a dosta toga ovisi zapravo u kakvu grupu ćemo upasti, mnogo svakako zavisi i od sreće, a zasigurno imamo izuzetno mladu i kvalitetnu ekipu.

I evo za kraj, spomenuli ste Jusufa Nurkića, koji je jedini bh. predstavnik u NBA. Pratite li njegove nastupe? I smatrate li da ste recimo Vi ili Neno Marković mogli dogurati do najjače lige na svijetu?

Firić: Naravno da pratim koliko god mogu. Ranije je tu bio Teletović, donedavno i Musa.... To su izuzetne životne satisfkacije,  nastupati u tako jakoj ligi je strašna stvar. Nurkić je izuzetan igrač i skidam mu kapu do poda, sigrunoda je NBA san svakog igrača, a smatram da je Jusuf dostigao maksimum. Veliko zadovoljstvo predstavlja mi što je iz BiH, a ujedno to je i dodatni motiv za druge mlade momke da naprave nešto slično. 

Kada smo Neno i ja nastupali bila su to sasvim druga vremena, do NBA se stizalo daleko težim putem, čak i jedan Dražen Petrović nije mogao odmah otići u NBA. Iskreno, ne vjerujem da sam ja baš bio taj kalibar igrača za NBA, nisam imao taj kvalitet, dok smatram da je Neno mogao. Imao je izuzetne fizičke i karakterne osobine sjajnog igrača, to je pokazao mnogo puta, bio je pravi lider, a da su bila druga vremena kao danas mogao je igrati u NBA.

Razgovarao: Mirza Hadžijusufović