Poruka košarkaških Zmajića: Sport je politika, politika je sport

Erupciju oduševljenja uspjehom momaka, koji su za svoje košarkaške vrline nagrađeni zlatnim odličjem, je zamijenila erupcija dnevnog beznađa. Desilo se to u sedam dana obilježenih javnom diskusijom u BiH o košarkaškim Zmajićima. Pored toga, tih sedam dana je podsjestilo da pored nas postoji veće beznađe u hiljadama izbjeglica koje bježe od barbarizma.

Javna diskusija o košarkaškim Zmajićima i sam čin njihovog uspjeha su ogledalo bh društva. Udarac euforije u dio bh društva ju je učinio slijepim na tamnu stranu ogledala. Ispred sebe je vidjelo samo svjetlost. Jaka svjetlost je ošamutila neke do te mjere da su pomislili da će nas sportski uspjeh uspješno rastaviti s političkim, ekonomskim i socijalnim beznađem. 

Trener košarkaških Zmajića, Josip Pandža kao jedan od najzaslužnijih za njihov uspjeh je preko sarajevskog Oslobođenja poručio: „Ne volim euforiju. Volim realnost. Drago mi je što će biti još dva dana euforija, ali naša realnost je surova. Moramo naći načina kako će ova djeca biti seniorski prvaci. Ali to je sve do države.“ Bit ću suroviji od sugrađanina Pandže i reći ću: Nemoguće je zlatnim odličjem život učiniti dostojnim čovjeka. „Ali je to sve do države“ je Pandžina rečenica koja odgovara na ko to može život učiniti dostojnim čovjeka.
 
Država odnosno politička vlast bi trebala da humanizira našu egzistenciju, doprinese našoj emancipaciji i više od toga – to politika jeste u suštini. Svjesni moramo biti toga, baš kao što je euforični doček košarkaških Zmajića u dijelu BiH pokazatelj svijesnosti o sportskom uspjehu.  

Sport je politika

Euforičnom dočeku košarkaških Zmajića zbog njihovog sportskog uspjeha je doprinio neuspjeh političara. Istih onih neuspjelih političara koji su refleksno po završetku košarkaške utakmice brzim korakom se uputili prema svojim tehnološkim čudima 21. stoljeća kako bi na društvenim mrežama podijelili radost i oduševljenje zbog uspjeha mladih košarkaša. Ne sumnjam da je među njima bilo onih koji su zbog svoje lijenosti, nezainteresovanosti ili nespretnosti uputili direktivu jednom od brojnih potrčaka da to učini u njihovo ime. 
Željeli su da sa „sviđa mi se“ i „podijeli“ prikriju svoj neuspjeh. Okoristili su se time zahvaljujući stranačkim podanicima i naivnom dijelu građanstva, ali „ostavi komentar“ je prezreo njihov populizam i politikanstvo. I to je ono što me raduje. 

Raduje me da pojedinci nisu kratkog pamćenja. Mladići koji su svoju sportsku, košarkašku karijeru gradili i grade u deprimirajućim okolnostima osobito ne smiju biti kratkog pamćenja. Ne smiju i ne smijemo zaboraviti da su svoje košarkaške vrline naučili u sportskim dvoranama prokišnjalih krovova, izdignutih parketa, hladnih prostorija i s hladnom vodom iz tuševa. Ne smiju i ne smijemo zaboraviti da bi zbog nemara političke vlasti, koja nije željela uplatiti 10 000 eura kotizacije za učešće na turniru, neka druga nacija oduševljeno dočekivala svoje klince zbog marljivosti njihove političke vlasti. Ne smiju i ne smijemo zaboraviti da je nemali broj pojedinaca iz političke vlasti svjesno uništavao sportske kolektive. Ne smiju i ne smijemo dozvoliti da nas jeftino potkupe svečanim prijemima u institucijama različitih nivoa vlasti pri tome uručivajući bezvrijedne nagrade. Ne zaboravimo li, shvatit ćemo značaj ovog uspjeha.

Osobno smatram uzaludnim razmišljati o tome šta bi bilo kad bi bilo, ali zamislite kakve bi uspjehe postizali naši sportisti da u BiH imamo političku, a ne politikantsku vlast. Političku vlast koja se adekvatno skrbi o svojim sportskim pojedincima i kolektivima, a ne troši silne novce u lični imovinski karton. Znam da je teško biti sanjar u ovoj nam domovini, ali stvorite si prizor u svom umu koji vam luči hormon sreće i zadovoljstva gledajući kako se dijelić silnih novaca slijeva za nove brojne zlatne momke i djevojke. Teško je, ali na žalost još teže ostvarivo. Da je tako, ne bi našim omladincima, neovisno da li su sportisti, životni cilj bio da ostvare latinsku izreku: Ubi bene ibi patria ili Gdje je dobro, ondje je domovina.   

Kao naši politikanti, i ja sam u ruke zgrabio jedno od čuda 21. stoljeća da bih se obratio Facebook zajednici napisavši: „Koji će političar, politička stranka/partija biti prvak u izražavanju divljenja mladim prvacima Evrope, a zaslužni su za to da KS BiH nije mogao platiti kotizaciju za učešće na prvenstvu?“ Jedan od poznanika je izustio komentar: „Zašto mješaš politiku u sport... svakom svoje.“ Da mješam politiku u sport, zato što je sport politika, a politika je sport.

Politika je sport

Da smo društvo očajnika – jesmo. Zahvalnost za to dugujemo domaćim i inozemnim politikantima, bez toga da im priređujemo svečane prijeme u domovima. Svakodnevnica nam je očajna, a delirijum oduševljenja zbog sportskog uspjeha to čini još primjetnijim. Primjetno je to za one koji se potrude, a ne strahuju da zagrebaju ispod površine društvene stvarnosti. 

Ko se usudi da zagrebe, shvatit će da je jadno društvo kojem je sportski uspjeh povod za zadovoljstvo, sreću i veselje. Nije to do sada bilo uočljivo jer se ne možemo pohvaliti nerijetkim sportskim uspjehom. A da možemo, onda ne bi bili očajničko, jadničko društvo, već društvo svakodnevno zadovoljnih pojedinaca i pojedinki. Ovim objašnjavam navedenu konstataciju da je euforičnom dočeku košarkaških Zmajića zbog njihovog sportskog uspjeha doprinio neuspjeh političara.

Paraziti na državnom budžetu, predstavljajući sebe kao marljive tvorce blagostanja, su bili najglasniji u hvalospjevima za zlatne momke želeći primorati ovdašnji puk da zaboravi na životne tjeskobe. Ne bi to bilo moguće bez srdačne pomoći objektivnih medijskih telala. Bar oni tako glorifikuju sebe, a trebali bi znati da je u suvremenom društvu govor o medijskom objektivizmu, vrhunski cinizam. 

Oni koji grebu ispod društvene stvarnosti svakodnevno, odavno su već shvatili da BiH nema izgrađen jedinstveni nacionalni identitet. I to onako kako se isti poima u savremenoj političkoj teoriji. To je nacionalni identitet transreligijskog i transetničkog karaktera na državljanskoj i političkoj osnovi. Uzrok tome su povijesne okolnosti u BiH i šire, a zbog toga i ispašta. Najslikovitiji prikaz ne postojanja jedinstvenog nacionalnog identiteta jeste kako se uspjeh košarkaških Zmajića doživljavao u jednom dijelu države, a kako u drugom. Kamo sreće da je to jedina posljedica toga.

Razumijem da nekoliko desetina hiljada jedinki fanatično dočeka te klince, ali ne mogu da razumijem da nekoliko desetina hiljada nije imalo u sebi dozu socijalne empatije da iskaže svoje nezadovoljstvo zbog usvajanja Zakona o radu. Ne da sumnjam, već sam ubjeđen da će i oni koji su ugradili svoj život za naše bolje sutra – umirovljenici, ostati bez podrške na skorašnjim prosvjedima. Možda je dovoljno samo da im se ustupi mjesto za sjedenje u javnom prijevozu.
Sigurno je da ćemo očajni dopustiti da uništavaju generacije mladih ljudi, baš kao što im je to praksa bila do sada. Uprkos što nam košarkaški Zmajići poručuju suprotno. 

Košarkaški Zmajići hvala vam što ste ogledalo društva!