Znate li ko su zajdije, islamska šijitska sljedba u Jemenu?

Zajdije čine gotovo polovicu jemenskog naroda. Uglavnom su raspoređeni u gubernijama Saada, Amran, Sana, Al-Džavf, Hadža i Dhamar, dok se mala većina njih nalazi u nekim područjima južne Saudijske Arabije, poput Nadžd, Nadžran, Asir i Džizan. U medijima se redovito spominju kao šijitski suradnici Irana u regionalnom geopolitičkom nadmetanju. Ovo je krajnje pojednostavljena tvrdnja koja zapravo nema veze s islamskim denominacijskim razlikama ili sličnostima. Zapravo, zajdije su šijitska denominacija najbliža sunitima.

Denominacija Zajdi obično se opisuje kao najbliža šiitska sekta sunitima na temelju velike sličnosti između njihovih vizija. Međutim, osnovno načelo zajdija udaljava ih od salafista ili ekstremističkih sunita, jer je obaveza ustajanja i svrgavanja nepravednih vođa jedan od stupova ove vjerske skupine. Ime je izvedeno od Zaida bin Alija bin Al Huseina bin Alija bin Abi Taliba, unuka imama Huseina i praunuka imama Alija, koji je poznat kao 'Ali Zain Al-Abidin', ili 'Ali Al-Sadžad', četvrti šijitski imam, priznat kao takav među svim šijitima. Njegov brat Muhammad Al-Bakir peti je šijitski imam Imamija ili sljedbenika Dvanaest imama, koji čine najveći broj šijitskih vjernika danas u svijetu. Zajdije se smatraju jednom od najrevolucionarnijih islamskih denominacija zbog okolnosti svog nastanka i osnivača. Zaid bin Ali vodio je revoluciju u Iraku protiv vladavine umajadskog kalifata Hišama bin Abdul Malika vodeći glavnu bitku za svrgavanjem nepravednog vladara, što je kasnije nastavila njegova sljedba.

Sljedba Zaidi širila se u regiji Nadžd u središtu Arapskog poluotoka i u regijama oko Kaspijskog mora (na jugozapadu Rusije, sjevernom Iranu, Azerbajdžanu, Turkmenistanu i Kazahstanu), kao i u sjevernoj Africi. Sljedba Zaidi razgranala se u mnoge grupacije kao što su Mutrafija, Salmija, Kasimija, Muajdžadija, Salihija, Batrija, Sulejmanija, Nasirija, Jarudija, Haririja, Hadhija i druge), ali sve su one od tada izumrle i proširile su samo haadaizam u sjevernom Jemenu. Ova se skupina pripisuje Jahji bin Al-Husein bin Al-Kasim Al Rasiju, također poznatom kao "Hadai istine". Bio je osnivač države Hadai, koja se nastavila održavati među njegovim potomcima više od tisuću godina, sve do jemenske revolucije 1962. godine. Hadaistička država smatra se najdužom vladavinom potomaka Poslanika Muhameda u islamskoj povijesti.

Ono što razlikuje zajdije i približava ih sunitima je njihov stav o Abu Bakru Al-Siddiku i Omaru bin Al-Hatabu. Za razliku od većine šijita, smatrali su ih velikim i istinskim suputnicima i hvale ih. To se dogodilo u skladu s posjetom osnivača Zaida Kufi kad su mu došli neki stariji šijitski čelnici iz grada i pitali ga što misli o Abu Bakru i Omaru, a on je odgovorio: 'Nikad nisam čuo da je netko od mojih starijih loše govorio o njima i o njima nisu imali što reći osim pozitivnih stvari.' To je razlog zašto su ga ljudi iz Kufe napustili kad se suočio s vojskom Umajada, koja ga je ubila strelicom u čelo. Nakon pokopa, grob mu je iskopan, tijelo uklonjeno, a glava odsječena i tijelo razapeto.

Zajdizam se opisuje kao islamska sljedba koja je najprihvatljivija za razvoj i jurisprudenciju, što je svačije pravo i nije ograničeno na određenu skupinu. To je ono što je razlikovalo zajdizam od ostalih šijitskih sljedbi. Muhamad bin Ismail bin al-Amir Al-Sanani, jedan od vodećih imama i šeika sljedbe, kaže da zajdizam nije zatvoren niti ukočen u svojim učenjima, referencama i sjećanjima. To je doktrina koja je otvorena za razvoj i obogaćivanje. Na primjer, zajdije ne vjeruju da imamat mora prelaziti s oca na sina. Umjesto toga, temelji se na vjernosti, dopušta postojanje više od jednog imama istovremeno u dvije različite države. Zajdizam je također napustio stanje hašemitske loze imamata, pa nije obavezno da imam ima lozu povezanu s Alijem i Fatimom, Poslanikovom kćerkom. Uz to, zajdije ne vjeruju u nepogrešivost Imama, već samo u nepogrešivost Poslanika Muhameda.

Zajdije ne odbijaju moliti iza sunitskog imama, ne odobravaju brak iz zadovoljstva, niti posvećuju grobove ili svetišta. Štoviše, Mahdija ne očekuju niti je on sveta figura, oni ne vjeruju da je on potomak Huseina, niti vjeruju u njegovu nepogrešivost, njegovo rođenje, niti njegovo odsustvo, ne vjeruju u povratak mrtvih u život prije dana uskrsnuća. Oni se također slažu sa sunitima u ibadetima i obaveznim dužnostima, osim što pozivu na molitvu dodaju frazu 'požurite u najbolja djela', a bajram-dova u njihovoj doktrini vrijedi pojedinačno i kolektivno. Po tome su zajdije puno bliži sunitima nego šijitima.

Huti su trenutno najpoznatija grupa zajdija zbog svojih političkih angažmana. Oni su politički pokret koji slijedi doktrinu Zaida, a osnovao ih je 1992. godine Badr al-Din al-Huti. Grad Saada na sjeveru Jemena njihovo je glavno središte, a trenutno ga vodi Abdul-Malik al-Huti koji je sin osnivača. Sljedbenici Zaida utvrdili su se u surovim planinama sjevernog Jemena u devetom stoljeću. Sljedećih tisuću godina zajdije su se borili za kontrolu Jemena s različitim stupnjevima uspjeha. Niz zajdijevskih Imama vladalo je zajednicom i zajdije su bili većina stanovništva u sjevernim planinama. Borili su se i protiv Osmanlija i protiv vehabija u 18. i 19. stoljeću. Propašću Osmanskog carstva 1918. godine, zajdijevska monarhija preuzela je vlast u sjevernom Jemenu pod nazivom Kraljevstvo Mutavakilit. Vladar, ili imam, bio je i svjetovni vladar i duhovni vođa. Njihovo se kraljevstvo borilo i izgubilo pogranični rat sa Saudijskom Arabijom 1930-ih. Također su uživali međunarodno priznanje kao legitimna vlada sjevernog Jemena. Njihov glavni grad bio je u Taizu. Potom je 1962. godine revolucionarna vojna, koju su podržavali Egipćani, zbacila kralja i uspostavila arapsku nacionalističku vladu sa glavnim gradom u Saani. Uz sovjetsku pomoć, Egipat je poslao desetke tisuća vojnika da podrže republički puč. Zajdijevski rojalisti pobjegli su u planine uz saudijsku granicu kako bi vodili građanski rat za kontrolu nad zemljom. Saudijska Arabija podržala je rojaliste protiv Egipta. Izrael je također potajno podržao zajdijevske rojaliste. Rat je završio republikanskom pobjedom nakon što su Saudijci i Egipćani izgubili svoje regionalno rivalstvo nakon rata s Izraelom 1967. godine i posljedično su izgubili zanimanje za jemenski građanski rat.

Republikanski general zajdija po imenu Ali Abdulah Saleh došao je na vlast nakon niza pučeva 1978. godine. Saleh je vladao -Jemenom naredne 33 godine. Ujedinio je sjeverni i južni Jemen 1990. godine, podržao je Irak tijekom rata u Kuvajtu 1991. i preživio građanski rat s Južnim Jemenom kojeg je podržavala Saudijska Arabija 1994. godine. Imao je složene odnose s Rijadom i Washingtonom, ali krajem devedesetih uglavnom je bio usklađen s obje strane i potom nastupio u borbu protiv al-Kaide. Napad al-Kaide na USS Cole krajem 2000. godine u Adenu približio je Amerikance Salehu, iako je njegova suradnja protiv al-Kaide uvijek bila nepotpuna. Huti su se pojavili kao zajdijevski otpor Salehu i njegovoj korupciji devedesetih godina predvođeni karizmatičnim vođom po imenu Husein al Huti, od kojeg su i dobili ime. Optužili su Saleha za masovnu korupciju kako bi krao bogatstvo najsiromašnije države arapskog svijeta za vlastitu obitelj, slično kao i drugi arapski diktatori u Tunisu, Egiptu i Siriji. Također su kritizirali saudijsku i američku potporu diktatoru.

Američka invazija na Irak 2003. duboko je radikalizirala pokret. Bio je to presudan trenutak. Skupina se također službeno nazvala Ansar Allah, ili Božjim pristalicama. Bila je to prekretnica uglavnom nepriznata izvan Jemena, još jedna neočekivana posljedica iračkih pustolovina Georgea Busha. Hezbollah, šijitski pokret u Libanonu koji je uspješno protjerao izraelsku vojsku iz zemlje, postao je uzor i mentor Hutija. Iako različite vrste šijita, dvije skupine imaju prirodnu privlačnost. Nakon 2003. godine Saleh je pokrenuo niz vojnih kampanja za uništavanje Hutija. Saudijci su se pridružili Salehu u tim kampanjama. Huti su pobijedili i Saleha i saudijsku vojsku. Za Saudijce, koji su na svoju vojsku potrošili desetke milijardi dolara, to je bilo duboko ponižavajuće.

Arapsko proljeće došlo je u Jemen 2011. Pokret Huti bio je dio širokog nacionalnog ustanka protiv Saleha. Prvenstveno se bavio unapređivanjem uskih interesa zajednice zajdija, što nije iznenađujuće. Kad je Saleha zamijenio sunit s juga - Abdrabbuh Mansur Hadi, koji je bio Salehov potpredsjednik po nalogu Saudijaca - odgovor Huta bio je predvidljiv. Bili su kritični prema procesu i prema Hadiju. Pokrenut je nacionalni dijalog za rješavanje budućnosti Jemena nakon Saleha, uz regionalnu i međunarodnu pomoć. Predlagalo se savezno rješenje sa šest pokrajina s određenom autonomijom.

Sjever kojim su dominirali zajdije dobio je dva entiteta bez izlaza na more, za koje su Huti tvrdili da su protiv njihovih interesa. Potom su 2014. počeli potajno dogovarati sa Salehom protiv Hadija. Čak i prema standardima bliskoistočne politike, to je bio izvanredan preokret saveza i od Hutija i od Saleha. Velik dio vojske ostao je vjeran Salehu i njegovoj obitelji, pa su zajedno s Hutijima imali prevlast sile u zemlji. Hadi je bio duboko nepopularan i na njega se gledalo kao na saudijskog pljačkaša. Ipak, taj je savez koštao Saleha glave, a posljedice su poznate. Jemen je danas duboko pogođen ratom, na rubu preživljavanja, uz potpuni manjak interesa svjetske politike.