Prije 25 godina napustio nas je Zuko Džumhur

Na današnji dan prije 25 godina preminuo je Zulfikar Zuko Džumhur, pisac, scenarista, karikaturista i prije svega hodoljubac, koji je većinu svog života proveo na prašnjavim svjetskim drumovima.

Zuko Džumhur rođen je 1920. godine u Konjicu, međutim, pripadao je cijelom svijetu. Tako je Miljenko Jergović svojevremeno zapisao: "Malo je pisaca koji su preko svog ljudskog vijeka živjeli hiljadu prethodnih godina i koji su, osim vlastitog, imali bezbroj zavičaja". 

Još kao beba s roditeljima je preselio u Beograd. Tamo je proveo svoje djetinjstvo te završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Po očevoj smrti sa majkom se preselio u Sarajevo, gdje završava višu gimnaziju nakon koje se opet seli u Beograd, gdje je upisao Pravni fakultet i Likovnu akademiju.

"Završio je samo Likovnu akademiju. On je za sebe često znao kazati da je majka došla u Konjic samo kako bi ga rodila i da nije dijete Konjica, već Neretve, Dorčola, Terazije, Baščaršije", kazali su nam u porodičnoj kući Džumhurovih koja danas pripada Zavičajnom muzeju u Konjicu. 

Njegova slikarska karijera dobro je počela, kritika je bila blagonaklona, a izložbe posjećene, međutim, njegov susret sa Pjerom Križanićem, koji je bio poznati karikaturista, utjecao je na to da se opredijeli za karikaturu. 

Tokom života je izdao više od 10.000 karikatura u raznim poblikacijama, međutim najpoznatiji je po "Politici". Karikatura koja ga je proslavila jeste slavna karikatura iz 1959. godine u jednom nestabilnom političkom vremenu kada je došlo do sukoba na relaciji Staljin-Tito. 

Malo prije nego što je Tito odbacio rezoluciju Infobiroa, on je nacrtao Marxa kako sjedi za pisaćom mašinom, a Staljina stavio u sliku u ramu na zidu u smislu da Staljin diktira Marxu, najvećem teoretičaru kapitalizma, kako će napisati svoje djelo 'Kapital'. Kada je Zuko dao tu karikaturu na štampanje, čitavu noć je strahovao kakve će reakcije ona izazvati, pogotovo kako će reagovati Komunistička partija, međutim, svi su je pohvalili, a ona je štampana u svim domaćim i više od 100 inozemnih listova", kažu naši sagovornici. 

Zuko se sreo s Titom koji je hvalio njegov rad, a povremeno su se družili i kasnije. 

"Zuko se sa svakim šalio podjednako, i sa Maršalom i sa prosjakom. Njegova majka je, kada je Tito oženio Jovanku rekla, 'E neka vala, da ima neko stariji od Tita. Da njemu ima neko naređivati'. On je iskoristio tu opasku i prenio je Titu, što ih je jako nasmijalo". 

Zuko je bio jedan od najpoznatijih putopisaca tog vremena, a većina njegovih rukopisa čuva se u rodnoj kući. Sve je ručno zapisivao i kasnije je davao drugima na obradu i prekucavanje.

Malo poznata stvar je da je Zuko imao brata koji je ubijen u Jasenovcu. On je o tome rijetko govorio. 

Veoma značajna osoba u Zukinom životu bila je tetka Fatma, koja se spominje u filmu "Miris dunja" za koji je Zuko napisao scenarij. Često ga je kritikovala govoreći mu 'Zuko, odakle ti smjelost da se tako šališ, znaš li kakav je sistem?', a on bi na to odgovarao 'Tetka, meni svi zavide. Još se šalim, još mi plaćaju'. 

Zanimljivo je da je Zuko, pored supruge Vezire i kćerke Donizade, članom porodice smatrao majmunicu Olgicu. Postoji jedna razglednica na kojoj Zuko piše "Draga Olgice, dok ti u stanu u Beogradu glumiš gospođu, ja pred piramidama u Egiptu glumim majmuna". 

Zuko je preminuo 27. novembra 1989. godine, a bio je prva osoba iz javnog života kojoj je klanjana dženaza. To je bio presedan, ističu dobri poznavatelji ondašnjih prilika.

Neki kažu da je bolje za njega što je umro jer ne bi preživio raspad Jugoslavije. 

Zuko se družio sa Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom. S Andrićem ga je povezao Beograd, dvojica Bosanaca provodila su vrijeme zajedno u prijestolnici bivše Jugoslavije. 

"Ivo je često navraćao kod Zukine majke na bosanska jela, a poznato je da je napravio presedan u svojoj karijeri kada je napisao predgovor za Zukinu knjigu 'Nekrolog jednoj čaršiji'. To nije uradio nikada prije i nikada poslije, jer onako teške naravi nije htio da se 'bakće' s tim. Čak ni mladima nije htio davati savjete kako pisati romane. U tom periodu desilo se da je Zuko njemu uradio jednu karikaturu kojoj se posvetio kako bi mu se svidjela, i kada ju je predao Ivi, on je onako kao osoba teškog karaktera prokomentarisao 'Pa dobro, može proći'", kažu dobri poznavaoci Zukinog života. 

Krleži se kao mladić divio i učio njegove stihove napamet, a kada je Krleža tražio da ga upozna to je za Zuku bila velika čast.

"Molio ga je da mu uradi jednu karikaturu jer mu je dosadilo da mu se u novinama objavljuju fotografije. Bilo mu je krivo kada je Ivo napisao predgovor za Zukinu knjigu, jer je smatrao da su temperamentom i karakterom jedni drugima bliži nego Zuko i Ivo", kažu naši sagovornici.

(Klix.ba)