Zdravstveni radnici: Radimo bez odmora, kući nosimo strahove i traume

U vrijeme pandemije često kudimo zdravstveni sistem, poistovjećujući sa sistemom i pojedince koji su dio njega. Zdravstveni radnici na udaru s Covida ali i kritika građana. Dok u bijelom mantilu tražimo i čovjeka i stručnjaka, ne bi bilo loše da za one koje ih nose imamo malo više razumijevanja.

Prođemo kroz tunel za dezinfekciju i vrlo često sterilno čista ostanu naša prevelika očekivanja od zdravstvenog radnika koji nas dočeka s druge strane. Sterilno čista misao - plaćam zdravstveno, hoću osmijeh, ljubaznost, stručnost, efikasnost, odgovornost, rješenje, lijek. Preko puta nas - ljekar, medicinska sestra, medicinski tehničar ali i oči čovjeka koje su možda prije nas gledale smrt i isplakale suze.

Pitali smo zdravstvene radnike kako psihički podnosi sve ovo.

"Vrlo teško, s obzirom da smo izgubili dvoje koelga, hitnog med. tehničara Džebraila Šišića i doktora Enesa Slatina. Vrlo teško, svi smo mi ljudi i svi se mi bojimo", kaže dr. Kemal Kadrić iz Hitne pomoći Sarajevo.

"Oni zaborave to da smo i mi isto ljudi kao i oni, da smo i mi pacijenti kao i oni. Evo i ja sam bila pacijent kao i ti ljudi koji dođu u Hitnu... Bude nam jako teško, mnogi očekuju sve na brzinu. Kad emocija ponese i kad same suze poteku to se ne može kontrolisati. Nije se to jednom desilo već bezbroj puta, ali ne smijemo dozvoliti da nas emocije ponesu i da napravimo grešku koja bi nekoga mogla koštati života", govori Aida Babić, medicinska sestra.

Dr. Kadrić ističe da ljudima puno znači lijepa riječ.

"Ljudima puno znači kad im kažete da je sve u redu, da se ne sikiraju. Naravno da ta komunikacija i lijepa riječ s pacijentom puno znači", kaže.

A šta njemu znači u ovom periodu, upitali smo.

"Svaki spašen život nam je satisfakcija".

"Znači li vama kad vam pacijent kaže da zna da nije ni vama lako", pitamo ga. 

"Naravno da znači, ima i takvih ljudi ali ih je malo", odgovara. 

Zvuk sirene vozila hitne pomoći u kojem sjede oni koji spašavaju živote. Uz taj zvuk ponekad hiljadu strahova zavija u njihovoj duši i glavi jer dok spašavaju tuđe oni imaju i svoje živote, svoje probleme, svoje porodice.

"Uvijek me je strah da ne prenesem kući djeci i supruzi. Ljudi umiru, to je tako", navodi dr. Kadrić.

Posjetili smo i Dom zdravlja Vogošća.

"Pola sata ranije smo ovdje imali jednu situaciju gdje se desio smrtni slučaj u porodici. Majka koja je došla i čula tu vijest za svoje dijete... Svi mi smo osjetili tu traumu, svi ti nesretni događaji koji se dešavaju našim pacijentima, mi ih doživljavamo. Ljudska smo bića, nosimo to kući o tome razmišljamo. Dođu koleginice i kažu - rekao mi je muž dosta više i ti i tvoj posao... Ne možete potisnuti patnju koju ste uživo vidjeli, drugačije je kad to čujete kao vijest. Ali to je profesija koju smo birali i moramo naći način da se s tim nosimo", navodi Mubera Šahinagić, dipl. ing. labora. dijagnostike.

Ni psihički ni fizički nije lako. Njihov izbor, njihov posao, neće nam biti bolje jer ni njima nije dobro, ali ni gore ako prvo damo ono što očekujemo da dobijemo - ljudski pristup i razumijevanje.

"Jedan laborant koji radi u Covid ambulanti Semizovac, on primi između 70 i 90 pacijenata i potpuno ih obradi. Nakon tih 12 rada potpuno je slomljen fizički a sutra mora doći ponovo na posao. Dajemo svoj maksimum, ne koristimo slobodne dane, godišnje odmore... Posebno je dramatično kad dođete i znate da ste prenijeli taj virus svom djetetu. Čovjek mora da bude dobro jak da izdrži tu situaciju. Ja sam zarazila svoju majku... Svima nam je isto, kad se razbolimo svi smo isti", govori Šahinagić.

Deficit ljudi tj. kadra u zdravstvenim ustanovama i deficit ljudi. tj. ljudskosti u društvu. Uz simptome korone nije na odmet obratiti pažnju i na prve simptome neljudskosti - test za to su redovi, neizvjesnosti, mogućnosti ličnih gubitaka. Rezultat testa može biti i način na koji u ovo teško razmišljmo o njima kod kojih idemo kad je najteže - onima u bijelom koje ponekad olako i nepravedno ocrnimo.

Izvor:N1