Ima i Federacija Margaret Tačer, zove se Fadil Novalić

Slijepi sljedbenici neoliberalnog kapitalizma uprkos visokim temperaturama mogu disati punim plućima. Dotok zraka im je omogućila Vlada FBiH na čelu s premijerom Fadilom Novalićem čiji su prijedlog novog Zakona o radu usvojila oba doma Parlamenta FBiH. Izvjesno je da će to isto učiniti Narodna skupština Republike Srpske. Nije bilo pitanje da li će se to desiti, bilo je samo pitanje vremena kada će bh društvo neizbježno krupno zakoračiti u transformaciju u neoliberalno kapitalističko društvo.

Kao rijetko do sada, Novalić se vidljivo trudio da popravi svoju retoriku kako bi argumentirao navodnu nužnost usvajanja novog Zakona o radu. Za izdvojiti je one često ponavljane.  

Nije kao stranački šef obećao da će zaposliti 100 000 građana, ali najčešće ponavljani argument je bio povećanje stope zaposlenosti. Pri tome se ne usudivši, prostim rječnikom, razumljivim za 500 000 nezaposlenih, objasniti kako će se to desiti. Apologetama i epigonima, prije svega poslodavcima i ekonomistima, to isto ne polazi za rukom ili to nije istina. Zato znamo da će nam razumljivim rječnikom i izrazito lako, u stilu Donalda Trumpa, poslodavac reći: You are fired ili otpušten si!

Zakon o radu će poboljšati status radnika udarnika, a pogoršat će status priviligovanih radnika je jedan od argumenata. Pri tome ne rekavši ko to čini stratum priviligovanih radnika. Ali ne treba biti neke pameti, pa to znati. Stratum priviligovanih radnika čini ogroman broj, što potrebnih što bespotrebnih, uposlenih u javnoj upravi. Nemojmo biti kratke pameti ili se ustručavati, pa reći da su stratum priviligovanih radnika odnosno birokrata stvarale sve do sada vladajuće političke stranke u FBiH takmičeći se ko će više zaposliti stranačkih prvaka. Naravno, prvak u takmičenju je premijerova SDA. Krajnja svrha je birokratizam za krhki socijalni mir u Federaciji.

U priču o povlaštenim radnicima, povjerovali su nezaposleni i zaposleni u privatnom sektoru koji su na usvajanje Zakona o radu reagovali ravnodušno ili s odobravanjem. Treba ih razumjeti jer su oni ti koji godinama osjete šta u punom smislu te riječi znači kapitalizam. Ali ne razmišljaju da je uzročnik tome ne implementiranje dosadašnjeg Zakona o radu, a da će novim Zakonom o radu biti ozakonjeno grubo kršenje radničkih prava.

Kao dio sadržaja reformske agende, koji do danas nije javno obznanjen, jeste izmjena Zakona o radu, tako bar kaže vrli premijer. Obzirom da nam je daleko od očiju, a još dalje od srca, ne možemo znati da li su izmjene Zakona o radu dio sadržaja reformske agende kao produkta britansko-njemačke inicijative za novi pristup BiH u procesu integracije ka Eu. Blizu očiju, bliže srcu i najbliže razumu jeste fakat da britanske, njemačke i unijske birokrate nisu slučajno u ovom trenutku uložile napor da se pozabave BiH. Kada se kaže trenutak, onda se misli na trenutak u međunarodnim odnosima. 

Velika Britanija i Njemačka kao najmoćnije države članice Unije nisu mogle dozvoliti da BiH u osjetljivom ekonomskom, političkom i socijalnom trenutku potpadne pod sferu uticaja Ruske Federacije. Februarski prosvjedi iz 2014. su bili poziv za reakciju. Shvatili su da mi ovdje shvatamo da se Unija ponaša kao udavača koja uvjetuje potencijalnog partnera, a da druga udavača, Ruska Federacija to ne čini i da želi partnera pod svaku cijenu. Britanska rezolucija o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN je akt udavače da popravi svoj imidž kod potencijalnog partnera. Dakle, britansko-njemačka inicijativa je kozmetička inicijativa. I ništa više od toga.

Nedavno nerazumno srdačno gostoprimstvo u, nazovi, prijestonici za Frau Merkel je bio akt podrške i pritiska na domaće političke vlastodršce da implementiraju reformsku agendu kojom će BiH gurnuti u neoliberalno kapitalističko društvo. Ne znajući šta to znači, pozdravljali su je na dojč i dijelili joj puse.

Neka ne brinu zaljubljenici u Uniju jer BiH će postati članicom Eu. Pružit će Unija ruku BiH zbog sebe, a ne zbog BiH. Politika proširenja Unije je u cilju da postane mediteranski odnosno svjetski akter na međunarodnoj političkoj areni. U suprotnom, ona je samo evropski akter. Pitajte stanovništvo zapadnoevropskih zemalja koje prije tri decenije nije ni slutilo da će zemlje Istočnog bloka postati članicama Unije, ali su se razuvjerili. U obmani su oni koji su uvjereni da će Unija rješiti sve probleme BiH. Primjer zapadnih susjeda i malo dalje, Rumunije i Bugarske neka urazumi zaljubljenike.

Koliko je samo malo potrebno da socijalni mir postane socijalni bunt, upravo pokazuje Zakon o radu. Još 2013. se javno počelo govorkati da će MMF izmjenama Zakona o radu usloviti narednu tranšu novca za kojom budžeti vape. Tadašnja turbulentna platformaška vlast u Federaciji s SDP BiH na čelu je mirnog tona poručivala da se to neće desiti. Tako su u rijetkim trenucima pokušavali da pokažu socijaldemokratiju na djelu. Poučen iskustvom, sumnjam da bi socijaldemokrate bile takvog stava da su sada dio zakonodavne i izvršne vlasti na bilo kojem nivou. 

Vapaj budžetskih korisnika za novcem, s jedne strane, te vapaj domaćeg i svjetskog kapitala za još profita i ekstra profita, s druge strane, su učinili da Fadil Novalić bude Federalna Margaret Tačer. Voljom birača mogao je to biti i neki drugi politikant. Netransparentnost Federalnih vlasti u usvajanju reformske agende i Zakona o radu su potvrdili da je demokratija režim vlasti u ime građana, a ne za građane. Učinio je to u ime i na štetu građana. Izazvao je time gnjev i ljekara, i prosvjetara, i rudara, i metalaca, i tekstilaca, a i istih onih, već spomenutih, birokrata. Baš kao što je to učinila Tačerova 80-tih godina kao premijerka britanske vlade zbog toga što se izmjenama radnog zakonodavstva značajno naštetilo položaju radničke klase i pokrenuo proces masovne privatizacije javnih preduzeća. A dio sadržaja reformske agende jeste u posljednjih nekoliko godina najmasovnija privatizacija javnih preduzeća. A znamo kakvo smo iskustvo imali s tim pod mentorstvom Zapada.

Jednom prilikom je Tačerova izustila da se  neoliberalni kapitalizam suprotstavlja načelima demokratskog društva. No, novac je očeličio Tačerovu i učinio je Čeličnom lejdi neoliberalnog kapitalizma. Njena čeličnost je za posljedicu imala verbalni okršaj između nje i britanskih sindikata, s jedne strane, i ulični okršaj između represivnih organa i britanskih sindikata, s druge strane. Verbalni okršaj je bio tako žestok da je Tačerova sindikate proglasile najvećim neprijateljima britanskog društva. Suština tačerizma je sadržana u jednoj od brojnih reakcija na smrt Tačerove 2013., a glasi: Hell is now being privatized ili Pakao je sada privatizovan!

Na pogled mlaki Novalić je postao očeličen uslijed potrebe za novcem. Očeličenost Novalića je SSSBiH spoznao tek kada su Federalne vlasti usvojile Zakon o radu. Do tada glasna tišina. Politički delegirano rukovodstvo, razjedinjenost i pokazana dezorganiziranost SSSBiH na prosvjedima od 30. jula su doprinijeli da radnici kapituliraju pred novim Zakonom o radu. SSSBiH kao takav ne može ništa doprinijeti u korist radništva, a može svašta doprinijeti u korist pojedinaca kao čelnika istog. Što i jeste slučaj. Usvajanje Zakona je jedna od posljedica toga. Prosvjed sindikalaca nije bio radikalan kao što je to bio slučaj u Velikoj Britaniji. Budućnost ne može za to položiti garanciju.

Čelični Fadil nije sindikalistima ostao bez odgovora na etiketu persone non grata. U odgovoru je pokazao stečeno znanje o tržišnoj ekonomiji po Mckinseyju stečeno 1990. Naime, upitan u intervjuu Recite Al jazeerai kako će „održati, proširiti, unaprijediti dijalog“ sa sindikatima, odgovorio je: „Znate šta će se dogoditi u budućnosti? Djelovat će tržište i na ostatak društva. Počet će djelovati na javni sektor, na javne kompanije. Liberalizirali smo snadbijevanje strujom. Počet će djelovati i na sindikate. Malo je država na svijetu gdje imamo samo jedan sindikat... Samo je pitanje vremena kada će svi osjetiti tu nevidljivu ruku tržišta.“ Iz ovog se može uočiti želja Novalića za razjedinjenim radnicima i nastojanje da će u budućnosti rukovodi principima neoliberalizma. Možda mu je ta želja inspirisana mišlju Alana Turea o tome da je sindikat otupio radničku borbu. Kao da je Alan Ture bio u BiH.

Kako sebe nazivaju, bh ljevica nije nevina u svemu ovome. Nezadovoljni radnici na ulici, umjesto zadovoljni radnici na radnom mjestu je između ostalog rezultat djelovanja šik ljevičara. Šik ljevičara koji se igraju verbalizma i populizma. Galame i demonstrativno napuštaju skupštinsku salu, a do tada, također, glasna tišina. Mila majka je to ako se ima na umu da su britanski socijaldemokrati, Laburisti predvođeni Tonijem Blerom privatizovali više preduzeća i vodili više ratova u svijetu nego li Tačerova.