NAJBOLJA KOŠARKAŠICA BIVŠE JUGE, RAZIJA MUJANOVIĆ ZA NOVI.BA: Ovo je tajna mog uspjeha!

Jedna je od rijetkih košarkašica koja je dobila mjesto u FIBA-inoj Kući slavnih, vlasnica je najvažnijih i najvećih evropskih priznanja.

Ipak, jedna takva veličina je u našoj zemlji dugo godina bila bez posla, za sebe kaže da je pobjednica u duši.   

Razija Mujanović je svoju karijeru počela u Jedinstvu iz Tuzle, ekipi sa kojom je postala i evropski klupski prvak 1989. godine. Najbolja bh. košarkašica svih vremena, i jedna od najboljih u svijetu, se nakon Jedinstva okušala i u mnogobrojnim klubovima u Italiji, Španiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Brazilu i Americi.

Nastupala je Razija i u najboljoj ženskoj ligi na svijetu, WNBA, 1998. godine u dresu Detroit Shocka, a uspjehe je nizala i u reprezentativnom dresu, provobitno onom bivše Jugoslavije, a potom i u dresu BiH, od kojeg se oprostila 2007. godine.

Za naš portal je progovorila o svojim počecima, borbi sa rakom dojke, kao i o sadašnjem stanju sportu.

Vi ste jedna od rijetkih košarkašica koja je dobila mjesto u FIBA-inoj kući slavnih, rame uz rame sa najvećim legendama košarke, dobili ste najveća evropska priznanja. Uvijek ste nesebično radili na promicanju sporta među mladima.

Smatrate li da sport nije dovoljno promovisan u našoj zemlji i da li su druge grane, poput košarke, potcijenjene u odnosu na nogomet?

- Moj tim i ja zaista nastojimo da svakodnevno radimo na promociji sporta i zdravog načina života. Košarka, kao i svi drugi sportovi u Bosni i Hercegovini, je zapostavljena od strane države, iako su upravo sportisti najbolji ambasadori u svijetu. Kakav je odnos države prema sportu u BiH najbolje pokazuje ova kriza koja nas je zadesila. Sve države u regionu su dale posticaje za ozdravljenja sporta, samo kod nas to nije čak ni tema. Država MORA da reaguje i podrži sport ako žele da gledaju zastavu i slušaju himnu Bosne i Hercegovine na velikim takmičenjima.

Kakva je situacija sada u sportu, u odnosu na period kada ste igrali za tuzlansko  Jedinstvo? Šta je po vama tajna za uspjeh?

- Sada u sportu jako bitnu ulogu igra novac. U periodu dok sam ja igrala u Jedinstvu uslovi su bili možda i lošji nego sada, ali naša volja i želja su bile ogromne. Danas dječaci i djevojčice sa 16-17 godina teže tome da odu u inostranstvo jer misle da će tamo riješiti egzistenciju, ali obično se nakog godinu-dvije vraćaju. Mladi igrač prvo treba da stasa u svojoj zemlji i kada ode vani treba da bude bitan igrač tako da ga kao „stranca“ ne mogu bacati u drugi plan.

Ono što uvijek govorim djevojčicama je samo rad, rad i rad. Ja sam uspjela jer sam trenirala više od drugih, jer sam težila tome da pomjerim svoje granice. Svi odu kući ili na kafu, a ja trčim oko dvorane. Parket je mjerilo i tamo se sve vidi, ko je radio na sebi, a ko nije.

Pored svih utakmica koje ste odigrali, zasigurno je najteža ona životna, koja se završila još jednom pobjedom. Kako ste podnijeli period borbe sa rakom, šta se tada događalo?

To je možda i najteža pobjeda. Kada sam saznala da imam rak dojke, u tom momentu sam potonula i nisam vidjela naprijed. Mnogi su me već oplakali, a onda se u meni probudio taj takmičarksi i sportski duh. Shvatila sam to kao još jednu utakmicu i pobjedila sam. Nisam se predala! Zato sam danas podrška ženama i uz njih sam. Nije to sramota, to se može svakome desiti bez obzira šta ste po zanimanju, kakvog ste statusa, koje nacije, religije.. Žene se moraju držati zajedno i biti podrška jedna drugoj uvijek, a posebno u teškim momentima poput bolesti.

Angažirani ste kao tim menažer, koji su vaši zadaci trenutno? Kakva je situacija sa košarkaškim potencijalima BiH, postoji li neko koga možete posebmo istaknuti? Imamo li novu Raziju Mujanović i Mirzu Teletovića?

- Ja sam zadužena za sportski segment ženske košarke, organizaciju priprema, konsultacije pri selektiranju, angažovala sam se i u potrazi za našim talentovanim djevojčicama u inostranstvu, u stalnom sam kontaktu sa FIBA-om, a često sam i od pomoći Savezu u komunikaciji sa potencijalnim sponzorima, obzirom da moje ime nosi neki autoritet u svijetu sporta. Imamo mnogo talentovanih djevojčica, ali problem su okoline u kojima se one razvijaju. Rad u klubvima je na dosta niskom nivou, i taj segment se mora popraviti ako želimo da pravimo dobre košarkašice.

Što se tiče seniorki mi smo tu već napravili dobar kostur ekipe. To se djevojke koje se jako dobro poznaju, te imamo dobar spoj mladosti i iskustva. Primjerice naš kapiten Milica Deura je postala dio reprezentacije dok sam još ja igrala, ali imajte na umu da sam ja igrala do 40 godine (haha), zatim Marica Gajić je vrhunska košarkašica koja već duži niz godina igra bitnu ulogu u evropskoj košarci, sada smo pojačani i sa WNBA zvijezdom Jonquel Jones koja je protiv Rusije pokazala o kakvoj košarkašici se radi. Mi funkcionišemo kao tim i zaista sve djevojke igraju bitnu ulogu u njemu.

Od mladih košarkašica tu bih izdvojila Azru Nikšić koja ako bude radila na sebi i vjerovala u sebe koliko ja vjerujem u nju može biti u samom vrhu evropske košarke. Dugo nisam vidjela djevojčicu koja ima takav „šmek“ za košarku. Tu su još Dragana Domuzin, Dragana Zubac, Dajana Ibrić, Ajla Selimović i mnoge druge djevojke koje su budućnost naše košarke.

Kako je izgledao Vaš odnos sa bh. i internacionalnim trenerima, da li smatrate da su oni ključni za uspjeh pojedinaca?

- Ja sam uvijek imala korektan odnos sa trenerima zasnovan na obostranom poštovanju. Radila sam sa najboljim košarkaškim trenerima u svijetu i samim tim da sam i dan danas sa mnogima u kontaktu goviri o tome kakvu smo imali saradnju. Danas sa selektorom reprezentacije Goranom Lojom imam jako dobar odnos, skoro svakodnevno smo u kontaktu i razgovaramo o košarci i planovima. Goran je jako ambicizan trener koji će sigurno napraviti dobru karijeru ako nastavi ovim tempom da radi.

Dat ću vam jedan primjer, kada sam već bila u poznim igračkim godinama igrala sam u Španiji u Vigu. Trener je bio mojih godina i zove se Miguel Mendez. Jako smo mnogo razgovarali o košarci, o taktici, tretirao me kao da sam mu pomoćni trener, uvažavao je moje mišljenje jer je znao kakvo iskustvo imam. On je danas najbolji trener u Evropi i u njegovom timu je naša Jones. Vjerujem i da selektor Lojo iz naše saradnje može izvući najbolje i da će mu to pomoći kako u ostvarenju rezultata sa reprezentacijom, tako i u ličnom razvoju. A moju podršku ima i on to zna.

Svima je dobro poznata priča vezana za trenera Mihajla Vukovića. Možete li s nama podijeliti još jednu od anegdota?

- On je moj drugi otac! Bio je dobar trener i još bolji pedagog. Pa sjećam se kad sam imala 17 goodina da me pozvao na razgovor. Rekao mi je da ću prvo da postanem najbolja košarkašica Jugoslavije, pa ćemo onda da osvojimo i Evropu i Svijet. Mislia sam u sebi „o čemu ovaj čovjek priča, pa ja tek treniram košarku par godina“. Sad kad vratim film mogu reći da je on više vjerovao u mene nego ja sama u sebe. Bio je ambiciozan i imao je jasnu viziju. Ja sam prvo počela vjerovati njemu, pa tek onda sebi da mogu biti to što on govori. Zato sam mu zahvalna! Sve što je govorio bilo je tačno, to je moja karijera i pokazala.

Novi.ba