ŽIVOTNI PAKAO VELIKOG ASA Preživio teške bolesti i najstrašnije - SMRT SINA u obračunu klanova u Beogradu! Bio je ZVIJEZDA SFRJ KOŠARKE, a evo šta danas radi da preživi

- Kada je počeo rat sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK–a, pa sportski direktor. Primao sam platu, živeo, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine (Jovan Manović ubijen je kao slučajna žrtva obračuna kriminalnih grupa u jednom beogradskom restoranu, prim.aut.), kad je bio na pragu tridesete, a ja imao 58 godina.

Zatim je naveo šta ga je to posebno oduševilo u ovom dalmatinskom gradu.

- Split je za mene bio "cvet Mediterana", san koji mi se ostvario na najlepši način: Ej, mlad, s dobrim ugovorom, i pun entuzijazma pod koševima! U mojoj generaciji su igrali velikani poput Damira Šolmana, Kreše Ćosića, Dragana Kapičića, svi zlatnim slovima ispisani – priseća se svojih splitskih početaka Manović, danas beskućnik sa socijalom pomoću nedovoljnom za život.

Objasnio je i kakve je sve zdravstvene probleme imao...

- Teško sam se razbolio, operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestoplačnog crijeva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestri takođe. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine… Još šezdesetih godina dvadesetog vijeka izabrao sam da postanem Splićanin jer mi je taj grad najviše radosti dao. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smještaj se snalazim - rekao je Manović za "Mozzartsport.rs" koji nije izgubio nadu da će mu se život promijeniti.

Legendarni košarkaš je dolaskom u redove Jugoplastike dostigao neslućene visine.

- Nakon što sam zaigrao za reprezentaciju Srbije za Kup republika u Ljubljani, što je bio filter za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, zapazio me trener Zadra, pokojni Enco Soviti, te pozvao u Split, gde se upravo i on angažovao kao pomoćni trener uz glavnog, Branka Radovića. Moj transfer je aminovao tadašnji predsednik kluba Ivo Gudić, i tako je krenulo... Bilo mi je divno, a i klub je doživeo svoje najbolje godine. Do 1977. godine, dakle tokom desetogodišnjeg razdoblja, ostvarili smo niz velikih pobeda, izdvajam Kup i prvenstvo SFRJ i Kup Radivoja Koraća. No, godine su letjele, ljudi su počeli da se osipaju, Šolman je otišao u Italiju, a u čast odlaska u sportsku penziju Rati Tvrdiću priređena je blistava oproštajna utakmica na Gripama, igralo se s reprezentacijom Europe. Došao je, toga četvrtog januara 1977. godine i predsjednik Svetske košarkaške federacije (FIBA) Vilijam Džouns, kao i naš tadašnji generalni sekretar iste asocijacije Bora Stanković, sponzor, drug Stane Dolanc, ujedno i savezni ministar policije i šef Politbiroa CK-SKJ. U duhu toga vremena, to je bio veliki i ispraćaj kakav dolikuje jednom zaslužnom sportisti – prisjeća se Mihajlo Manović.

Manovićev oproštaj nije ni po čemu bio sličan mnogim prethodnim; on je iste godine doživeo sunovrat karijere, te iz prvoligaša otišao naglo u "drugu klasu", u KK Dalvin, zajedno s još jednim poznatim savremenikom, Žarkom Bjedovim iz Zadra. Tada otprilike počinje i njegov opšti životni pad...

- U međuvremenu sam se 1971. godine i oženio, te dobio šest godina kasnije sina kome sam dao ime po ocu Jovanu. Drugi je, u dogovoru s bivšom suprugom (oboje su danas pokojni), trebao da ponese ime njenog oca Roka.

No, Roko nije stigao da dođe na svet jer se Manović godinu dana poslije Jiovanovog rođenja razveo, ali je onomad dobio starateljstvo nad sinom...

- Osamdesete su za mene bile mnogo lošije od sedamdesetih, kad mi je takoreći ceo svet bio na dlanu. Ipak, smogao sam snage i krenuo dalje nakon što sam praktično izbačen iz Jugoplastike bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju malog sina, te bio zahvalan Marijanu Zecu, direktoru transporta u građevinskom preduzeću, što mi je ponudio radno mesto vozača. Svaki sam dan, ukratko, vozio šleper na relaciji betonara Stinice - Mertojak - Klis-Kosa, i tako nekih godinu dana, dok nisam "avanzovao" i prešao u preduzeće Jugoplastika. Tu sam bio lični vozač direktora radne organizacije galanterija; tu sam, pak, radio desetak godina, do rata. Koja ironija - umjesto parketa kluba Jugoplastika postao sam radnik preduzeća, ali dobro, imao sam platu i stanarsko pravo u Senjanovićevoj ulici na Bačvicama, dok je bivšoj supruzi ostao i frizerski salon koji smo zajedno otvorio - priseća se Manović.

Međutim, kako kaže, nije potpuno digao ruke od sporta kom je mnogo toga dao.

- Nisam bio sasvim van sporta. Bio sam neko vrijeme predsjednik Komisije za sport i omladinu, a 1980. sam dobio i ponudu da preuzmem treniranje juniora Jugoplastike. E, to je bio lijep povratak; posrnula ekipa uzdigla se do titule prvaka Splita, pa Dalmacije, Hrvatske i potom cele Jugoslavije! U prvi tim ušli su Sobin, Perasović, Stegić, Cambi, Barčot, Perić... Bilo je to već 1981. Bio sam srećan, bili smo prvaci. No, nekome sam smetao, i opet sam dobio "nogu". Sjećam se da su klinci, nakon informacije da napuštam klub, sakupili novac i poklonili mi sat za oproštaj. Plakao sam, ali trebalo je živjeti dalje. Radio sam kao vozač, živeo sa sinom, te ponovo, 1988. godine, dobio priliku. Tada me je pozvao član Uprave Jugoplastike Igor Katunarić da preuzmem devastiranu žensku ekipu. Oberučke sam prihvatio izazov i djevojke iz druge lige doveo do prve, od osamnaest utakmica dobili smo njih sedamnaest, dok je u ranijem periodu svih dvadeset i dve bilo izgubljeno.

Nažalost, ni taj posao nije bio dugog daha, jer se uvijek nešto isprečivalo...

- Ali, i pored dobrih rezultata, klub rasformira žensku ekipu, a ja sam bio postavljen (i opet) za šefa juniorskog tima. Međutim, ni tu nisam dugo potrajao, sjećam se kako me tadašnji koordinator, Joža Sever iz Pule, zamolio da odem, napustim klub još jednom. I otišao sam – istakao je Manović.

Zatim se priseća kako je to bilo živjeti kao Srbin u Splitu kada je započeo građanski rat.

VIŠE O NJEGOVOM ŽIVOTU U RATU NA NAREDNOJ STRANICI ----------->>>