Sabahuddin ef. Sijamhodžić za Novi.ba: Šejtan je stručnjak u nagovaranju i pronalasku osoba koje nas nagovaraju

Sabahuddin Sijamhodžić je imam u džematu Gazi Alijin mesdžid u St. Gallenu (Švicarska). S ponosom ističe da je bio pripadnik 505. viteške bužimske brigade tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vodio i je i vodi projekat Onlinemekteba, edukativne platforme za mektebsku pouku, te programskog paketa E-džemat za potrebe džemata i islamskih centara. Autor je knjige "Budi bolji čovjek".

Razgovarao: Mirza Hadžijusufović

U žižu interesovanja bh. javnosti ušli ste 2017. godine. Zar je neko iz Bužima, a koji inače živi u Švicarskoj, morao upozoravati Bošnjake na zakazan koncert srbijanske pjevaljke Jelene Karleuše, koji je bio na dan pogibije legendarnog komandanta Izeta Nanića? Zar u Krajini nije ostalo onih pravih patriota koji bi također skrenuli pažnju na ovaj sramotan koncert?
- Spomenuti koncert se nije održavao u Bužimu nego u drugom gradu. Gradu, kojeg su pripadnici 505. viteške bužimske brigade oslobodili od četničkog agresora 1995. godine. Ono što me povrijedilo jeste činjenica da smo se kao narod toliko moralno urušili pa da ne primjećujemo da je ograniziranje koncerata srbijanskih kafanskih drekavaca po bosanskim gradovima naš moralni sunovrat. Jer, u danima kada je poginuo komandant Izet Nanić u bosanskim gradovima organizirati koncert srbijanskih pjevača, a Srbija je bila agresor na Bosnu i Hercegovinu i od sličnih planova se nikada nije ogradila, je neprihvatljivo. 

Zašto ne zapjevaju i zaigraju slični pjevači u Kninu, Slunju ili na Plitvičkim jezerima u tim danima? Da Bog da da i u drugim bosanskim gradovima ima patriotizma koliko ga je ima u Bužimu bio bih sretan. Pa evo, ja sam iz Bužima i ukazao sam na ovaj problem, a volio bih čuti slične glasove iz drugih bosanskih čaršija. Zaboravljanje onoga šta se desilo nije osiguranje da se neće ponovo desiti, već permanentno i kontinuirano sjećanje. A ko ne zna kako se to radi, neka dođe u Bužim.

Učestvovali ste u odbrani domovine, a Krajina je dala velike bh. legende. Od pomenutog rahmetli komandanta Nanića, preko Atifa Dudakovića i inih drugih. Koliko mi danas vodimo računa o tome i sjećamo se njihovih herojstava, te učimo djecu o tome?
- Plašim se da su naši političari olahko pristali da se neke teme ne trebaju otvarati. Smatram da treba u školama učiti i to detaljno šta se desilo. Neka svako priča svoju istinu. Kada djeca odrastu moći će istinu kojoj su učeni uporediti sa onom stvarnom i objektivnom istinom koja nadilazi uskost njihovog nacionalnog školskog sistema. Zašto ovo kažem? Zato što oni koji su počinili genocid, srušili sve džamije koje su mogli, protjerali i pobili do koga su stigli, nastavljaju raditi po starom. A samo mi hoćemo biti fini i samo se mi odričemo najsvjetlijih stranica naše povijesti.

Prolazio sam kroz mjesta u kojima većinu stanovništva ne čine Bošnjaci. Spomen-obilježja na kojima se nalaze imena njihovih poginulih su nerijetko svega par desetina metara od školskih dvorišta. Mi Bošnjaci smo to odnijeli u hareme džamija. Nevjerovatno! Hem ne dolazimo u džamije da to vidimo, hem će neko pomisliti da su četnici ubijali samo tamo neku džamijsku raju. A nije baš tako bilo. Evo, dajte mi jednu web-stranicu namjenjenu djeci od 12-18 godina gdje mogu, na njima prilagođen način, čitati o herojima, odbrani, slušati patriotsku muziku, i jačati svoj patriotski duh?

Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović jedne prilike je rekao: Zaboravljeni genocid će se ponoviti. Zaboravljaju li Bošnjaci prebrzo?
- Pored toga što sam ponosni pripadnik 505. viteške bužimske brigade, ja sam i sin šehida, ako Bog da. Ono malo para što se daje porodicama šehida i invalida ne može ugasiti gorčinu u grudima zbog zloupotrebe šehidskih mezarja, genocida u Srebrenice, nošenja cvijeta Srebrenice, pozivanja na šehide kad zatreba, a u stvarnom životu je gotovo potpuni zaborav.

Dobro je što se pišu knjige i radi na dokumentiranju onoga šta se dešavalo. Mada vjerujem da je i to poprilično traljavo i da je svedeno više na entuzijazam pojedinaca, kao što to radi Avdo Huseinović na primjer. Ako svi ljudi gledaju televiziju, a ne slušaju radio, suludno je ulagati napore u proizvodnju radio programa. Šta hoću da kažem? Odgovorni ljudi i institucije moraju prepoznavati duh vremena i komunicirati s ljudima na onaj način na koji ljudi hoće, a ne na način kako velike glave misle da treba. U protivnom, velike glave će biti velike same sebi, a ljudima neće govoriti oni koji trebaju nego oni ko njihove duše brže upeca.

Uporedite nam ukratko život u Švicarskoj, u kojoj mjeri se zaista razlikuje u odnosu na BiH?
- Nema tu neke razlike. Ljudi u Švicarskoj mnogo više planiraju uspjeh i rade da ga ostvare, a ljudi u Bosni mnogo više pričaju kako im neko nije dao ni da planiraju ni da uspiju. Švicarska je primjer naprednog i dobro uređenog društva. Uspjeh i dobra organizacija javnog života nije nikada slučaj, nego uvijek posljedica velikog truda i zalaganja. Vrlo rijetko kritikujem, iako sam često kritičar, bosanske političare, a to je jako popularno. Zašto? Prvo što ne živim u Bosni i ljudi znaju prigovoriti da se to mene ne tiče. A tiče me se, itekako.

Ovdje nije mjesto da o tome govorim, nego ovo hoću kazati. Baš ljudi izvana, dobronamjerni ljudi, mogu mnogo bolje i objektivnije uočiti gdje je problem. Problem Bosne nije problem nesposobnih, potkupljivih, korumpiranih i kakvih sve ne političara. Problem Bosne je što su ti političari uvijek nečiji očevi, braća, sinovi, amidže, daidže, komšije i kolege. Bog dragi je jasno kazao da se promjena stanja jednog naroda uvjetuje promjenom koju moraju ljudi iz tog naroda napraviti kod sebe. Promjena ne dolazi od drugih, nego od sebe samih. 

Izdali ste knjigu „Budi bolji čovjek“. Kako uspjeti u tome, da li na tom putu prokleti šejtan postavlja brojne zamke?
- Knjiga Budi bolji čovjek sadrži više od stotinu tekstova i oni su u značajnoj mjeri moji statusi s Facebooka. Da ih objavim u formi knjige nagovorio me je Avdo Huseinović, publicista i autor velikog broja dokumentarnih filmova. U tim tekstovima ja bez umotavanja i uvijek ukazujem na određene aspekte naših života s namjerom da se popravimo i budemo bolji.

Mislim da mi previše prebacujemo krivnju na šejtana i on nam dođe kao neki izgovor, ali evo u ramazanu kada je on vezan i kada smo prepušteni sami sebi uočavamo, u svojim životima, da nema tu neke pretjerano velike razlike. Šejtan je stručnjak u nagovaranju i pronalasku osoba koje nas nagovaraju. Zato je važno biti okružen dobrim ljudima koji nastoje biti bolji, a to će i na nas, nadati se, utjecati.

Primjetno je da je omladina itekako aktivna na društvenim mrežama kada su u pitanju vjerski propisi. Smatrate li to ispravnim, jer smo svjedoci da se postavljaju razni statusi, hadisi, a da se pravilno ne rastumače?
- Društvene mreže, primarno, spadaju u ono što na engleskom zovu entertainment – zabava. Tu bi bili i muzika, film, video igrice... Naravno, sve to se može iskoristiti i u dobre svrhe, ako postoji namjera, znanje i sposobnost. Smatram jako opasnim da mnoštvo ljudi ne pravi razliku između zabave i zbilje. Nema odgovornosti prema kazanom ili napisanom. Svako sebi uzima za pravo da može o svemu govoriti. A s druge strane, ljudi čitaju i gledaju sve i od svakoga, a da prethodno nisu uspostavili vrijednosne filtere. Niko ih nije tome podučio, a oni sami to ne žele. Ustvari, ljudi rijetko traže one koji će ih učiniti boljima, nego traže one koji odgovaraju njihovom nefsu.

Ono čega se plašim jesu hiljade neodgojenih, duhovno razbucanih i rušilački nastrojenih ljudi, koji jedino funkcioniraju ako su drugačiji od većine. Njima odgovaraju ljudi koji nisu u struktirama, ljudi koji su na neki način – alternativni. To nije samo slučaj s vjerom, to evo vidimo i na primjeru kako ljudi tretiraju i druga pitanja kao što je aktuelni virus COVID-19, uvođenje mreže 5G, HAARP sistem, itd.

Svi oni koji u javni prostor, a društvene mreže to jesu svakako, unose teme koje su dezintergrativne, koje se mogu zloupotrijebiti, čije drugačije promišljanje, makar utemeljeno u konstitutivnoj tradiciji islama, može dovesti do besmislenih i besciljnih rasprava, nisu dobronamjerni ljudi. Npr., zašto bi raspravljali da li je bolje voziti lijevom nego desnom stranom ceste? Znamo da se u nekim državama vozi lijevom a u nekim desnom stranom. Zašto je nekome stalo da se podgrijavaju ljudi da voze kako oni žele jer im, eto, bolje paše i oni misle da je tako bolje? I upravo se na takav pristup vožnji zakače oni koji uvijek voze drugačije nego vozi većina.

Ako se ne može naučiti voziti auto online, i ako se ne pikaju online instruktori za vožnju auta, zbog toga što je mnogo važnije kako voziti kroz život, smatram da online instruktori ne mogu biti dovoljni. Posebice u ovome vremenu.

Možete li pojasniti našim čitateljima kako da najbolje iskoriste mjesec posta i pojačanoga ibadeta, čemu nas ramazan zapravo može naučiti?
- Ovo će biti vjerovatno jedna od najkraćih poruka. Poručujem i sebi i čitateljima da ne varaju sebe nego da pred sobom i u svemu budu iskreni. Ako je tako, sve će se složiti i biti kako treba.

Vaša ramazanska poruka čitaocima portala Novi.ba?
- Ma šta god ja poručio ljudi će po svom. Eto, da samo kažem da jako često nije onako kako mi mislimo da jest, nego je ondako kako – jest. Važno je pronaći ljude koji će nam pomoći da se prisno upoznamo s onim kako – jest. Hvala vam na prilici da kažem nešto i želim vam svako dobro na putu dobra.

Razgovarao: Mirza Hadžijusufović