Bosance i Hercegovce propuh "ubije" nekoliko puta u životu!

Bosna i Hercegovina je zemlja gostoljubivih i opuštenih ljudi, najljepše prirode, najčistijeg

zraka i najčistije vode na dunjaluku, zemlja fudbala, mira i ljubavi, kulture, najljepših žena

(imali dvije miss Jugoslavije – Dinku Delić i Aleksandru Dobraš), prvog vodovoda i prvog

električnog tramvaja, i sve to 'niđe na svijetu nema'. Uz to je još zemlja propuha koji kod nas

ubija kao nigdje na Balkanu gdje još postoji propuh. I, zemlja mitova u koje ako se zadubimo

najčešće ih možemo razbiti sa jednom do dvije jednostavne činjenice. Provjerimo jesu li

prozori zatvoreni, pa krenimo...

 

1. Propuh

 

Propuh ili promaja bauk je koji kruži Balkanom, ali kako je kod nas sve najbolje kvalitete tako

je vjerovatno i zrak koji uđe na jedan prozor prostorije, prostruji i izađe na drugoj strani

vjerovatno najubojitiji na svijetu i dobiće najviše prostora. Propuh je kriv za prehlade, bolove u

mišićima, glavobolje, infekcije oka, mozga, znanih i neznanih žlijezda. Ima više vrsta propuha

a najopasniji je 'propuh bosniensis tramvajensis' koji ubija u vozilima gradskog prijevoza,

napada u vrijeme ljetnih vrućina i zbog toga je bitno da su svi prozori zatvoreni, a da vozač

otvaranje vrata prilagodi što bržem protoku putnika kako bi se što prije spriječio eventualni

ulazak propuha. Interesantno je da u zemljama gdje je zbog stalnog vjetra propuh domaća

životinja, kao što je na primješ Škotska, skoro da ni nemaju riječ za ovu opaku pojavu.

Prof. dr. sc. Simeon Grazio, šef Klinike za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u

KBC-u 'Sestre milosrdnice' u Zagrebu, urednik časopisa Fizikalna i rehabilitacijska

medicinaza tPortal zašto je to tako.

 

“Nema znanstvenih dokaza da postoji uzročno posljedična veza između propuha i bolova u

leđima, vratu i sl. Neki ljudi mogu tvrditi suprotno na temelju osobnog iskustva, međutim, kada

govorimo o medicini temeljenoj na dokazima iskustvena je razina najniži stupanj dokazivanja.

U stručnim časopisima mogu se možda objaviti članci o njima, kao prikazi slučajeva, no to je

premali broj tzv. dokaza da bi se moglo govoriti o uzročno – posljedičnoj vezi”, rekao je

ugledni hrvatski fizijatar istaknuvši kako to ipak ne znači da je pametno preznojen stati

izravno pod klima uređaj.

 

“Propuh definitivno ne uzrokuje zarazne bolesti. Prehladu uzrokuju virusi, ona nema veze s

propuhom. To se kosi sa svim načelima naše struke. Možda propuh može podići viruse s tla i

tako kontaminirati zrak, no nisam nikada čuo da postoje neki znanstveni radovi o tome ili neki

dokazi, o tome se može samo nagađati”, kaže u istom tekstu primarius dr. Rok Čivljak iz

vodeće ustanove za infektivne bolesti u Hrvatskoj, zagrebačke Klinike za infektivne bolesti 'Dr.

Fran Mihaljević'.

 

2. Najčistija voda: “Mi imamo pitku vodu s pipe, to niđe na svijetu nema!”

 

U nedostatku stvari za pohvaliti se i tražeći ono u čemu smo to mi bolji od ostatka Evrope i

svijeta, kao mantra se ponavlja rečenica 'mi još imamo pitku vodu s česme, vidi kako je vani'.

Da, imamo mi još čistih izvora, ali koliko je to u odnosu na 'zaprljanu Evropu'? Neki našu

uvjerenost da pijemo najčistiju vodu nan svijetu nazivaju i “balkanskim sindromom pitke

vode".

 

“Jarane, usred Ciriha jezero – pitko!”, kaže prijatelj nedavno usred neke diskusije na sličnu

temu. I zaista, Ciriško jezero glavni je izvor pitke vode i pokriva 70 odsto potreba ovog

švicarskog grada. Da ne idemo dalje – među gradovima sa najkvalitetnijom pitkom vodom je

na primjer Melburn sa više od četiri miliona stanovnika, a Sarajevo je sa svojih 500.000 već

uspjelo uprljati Vrelo Bosne i ugrozitineke od izvora. S pitkom vodom 'kubure' Maglaj, Breza,

Lukavac..., a Sarajevo od 'prvog vodovoda u ovom dijelu regije' i sad ima veliki broj iste

infrastrukture, pa nam čista voda s izvora dolazi kroz azbestne i olovne cijevi.

 

Još koji podatak: Prema podacima koje na svojoj 'knjizi činjenica' iznosi CIA, BiH je po količini

pitke vode po stanovniku na 102. mjestu, od 172. zemlje. Ispred nas su na primjer Čad,

Gana, Uganda i Irak, Srbija je na 50. a Hrvatska na 67. mjestu...

 

3. Zemlja opuštenih ljudi: Strah od ofiranja

 

“Stranci su ukočeni, dosadni, vidi nas kako se zabavljamo”, još je jedna od čestih rečenica.

Interesantno, gdje god sam otišao, vidio sam upravo drugačije strance: Opušteno leže u

parku na klupi, na travi, pored fontana, na drugim zelenim površinama, čitaju knjige, piju neko

piće, skinu čarape i hodaju po travi opuštajući se...

 

Vidio svojim očima: Jedne godine u Briselu, u blizini zgrade evropskih institucija, prelijep park.

Pauza za ručak, činovnici izlaze i veliki broj njih dolazi u park, vade sendviče, neki skidaju

čarape i hodaju po travi dok jedu sendvič... Priča druga: Usred Helsinkija ljudi napravili piknik.

Priča treća: Večer pred Ajfelovim tornjem, čovjek srednjih godina u vrlo skupom odijelu skinuo

cipele, prislonio ih uz ogradicu, priča na telefon i gleda 'light-show' na tornju...

 

Takvo ponašanje kod nas je 'ofirno', a strah od ofiranja jedino se još može mjeriti sa strahom

od propuha. Nama je ofirno sjesti na travu u park, popiti sok pojesti sendvič i pokupiti smeće

iza sebe, a nije nam ofirno otići na izletište, otvoriti automobil i odvrnuti muziku maltretirajući

sve oko sebe, pucati, bacati petarde, ostaviti hrpe smeće iza sebe... Nije nam ofirno ni sjediti

u baštama izbačenim nasred trotoara, dok žene s bebama u kolicima ili invaliti moraju ići

posred ceste...

 

4. Najljepša priroda: Naš je život Švicarska

 

Možda bi i bila da uz korita rijeke ne 'pozdravljaju' tone i tone bačenih plastičnih kesa, da na

svakih nekoliko metara ne vidite školjke bačenih automobila, ostaci veš-mašina i druge bijele

tehnike, namještaja i najčudnijih stvari koje možete zamisliti da bi neko bacio u rijeku. U šetnji

šumom morate paziti da se ne posječete na razbijene flaše ili poklopce otvorenih i bačenih

limenki...

 

Stoji, imamo Perućicu, ali koliko vas koji čitate ovo je tamo bilo ili ako ste bili koliko

još prijatelja poznajete koji s vama dijele isto iskustvo? Imamo prirodnih ljepota, nismo

najgori, ali sigurno smo daleko od toga da naša prirodna bogatstva možemo smatrati nešto

posebno ljepšim od prirodnih bogatstava Švedske, Švicarske, Njemačke ili Islanda. Realno.

Da imamo 'auroru borealis' vjerujem da bismo našli neki način da je pokvarimo... A još nismo

spomenuli zagađenje u Zenici koja zimi izbija u sami evropski vrh zagađenih gradova, i

Sarajevo se može 'pohvaliti' zagađenjem zraka, piše SLOBODNA BOSNA.

 

5. Olimpijada, Titova brigada: U to vrijeme godišta...

 

Grad je tih dana odisao nekom posebnom energijom, svi su bili nasmijanii ljubazni pa se i

danas u jeziku održao izraz 'olimpijski osmijeh', čekao se snijeg koji je pao na dan početka

Olimpijade, došao Samaranch, čevabdžija 'zapalio' Kirka Douglasa zatvorili mu radnju...,

mantre su koje vrtimo svake godine 9. februara na godišnjicu otvaranja 14. Zimskih

olimpijskih igara koje su 'najbolje organizovane ikad', baš...

 

Olimpijada jeste održana u Sarajevu, jeste sve to kako pričamo 'u to vrijeme godišta', ali šta smo uradili poslije i gdje smo sad? Na ulazu u Livno stoji tabla 'Dobrodošli u grad sira', na ulazu u Sarajevu nema pristojne table koja putniku namjerniku govori da ulazi u olimpijski grad. Šeki is not on the road again...

 

6. Sarajevo – Prvi tramvaj u Evropi

 

“Austrijanci su na nama probavali električni tramvaj zato smo mi imali prvi tramvaj u Evropi”,

priča je koja se prepričava s koljena na koljeno. E, jebi ga, nije. Neven Anđelić je jednom

prilikom istražio jedan od naših najvećih mitova i došao do sljedećeg:

 

“Dok su konji vukli tramvajska kola sarajevskim ulicama, u Budimpešti je od 1887. počeo s

radom električni tramvaj čija je prva linija postala najfrekventnija tramvajska linija u Evropi

kojom novi tramvaj dolazi svakih šezdeset sekundi tokom najfrekventnijih perioda. Sarajevski

tramvaj je elektrifikovan 1895., jednu godinu nakon Beograda i Bukurešta koji od tada imaju

uspostavljen regularan tramvajski saobraćaj”, napisao je Anđelić, te dodao:

 

“Najstarija linija električnog tramvaja kojom se još uvijek saobraća može se naći na obali

engleskog Brightona kojom je prevoz počeo te, izgleda ključne, 1884. godine. Pošto ova linija

ne vozi zapravo ulicama Brightona već uz obalu, najstariji ulični elektricni tramvaj je u jednom

drugom engleskom gradu, Blackpoolu, koji je svečano pušten u promet godinu dana kasnije i

još uvijek prevozi turiste i lokalne žitelje”...

 

(Almir Panjeta)