DEA ĐURĐEVIĆ PROŽIVJELA PRAVI PAKAO, 21 OPERACIJA, 3 PUTA JE OŽVLJAVALI! Skoro tri mjeseca na rubu smrti, suzu pustila samo u OVOM TRENUTKU!
Voditeljka Dea Đurđević prije godinu dana doživjela je tešku saobraćajnu nesreću ispred KBC Dragiša Mišović, kada ju je autobus pokupio na trotoaru i otkinuo joj ruku.
Njen kolega Predrag Sarapa jedva se suzdržao a da ne zaplače tokom njene iskrene ispovijesti, prisjećajući se zajedno sa njom čitave katastrofe, ali ujedno i zato što mu je neopisivo drago što je preživjela.
"Prvi taj kiseonik koji mi je udahnut je bio zbog Marije Dimitrijević i Hitne pomoći. Mene je udarila ta... udarila me je djevojka kolima, parkirala je moj auto na tu pješačku zonu i ja sam stajala na trotoaru... naletio je autobus, zakucao me je za zid, vukao, stiglo mi je do ovdje (pokazuje vrat i donju vilicu) i onda se vratio u rikverc, a ja sam ostala tu da ležim. Prišla je Marija, ona mi je pomogla, jedina. Nas dvije smo sad u kontaktu. Mnogo znači kad vam neko priđe, kad ležite sami i krvavi... dok ona nije prišla ja nisam znala šta da radim. Vidjela sam samo da nemam ruku, sve ostalo... nije mi ništa bilo jasno. Dozvolila mi je da se naslonim na nju. Hitna je došla za dva minuta. Nisu znali da sam to ja, niko nije mogao da me prepozna onako krvavu. A na VMA je sve bilo spremno da ja uđem u salu", pričala je hrabra Dea u "Novom jutru".
"Doktori su klasifikovali moje povrede kao ratne. Imala sam otkinutu ruku, kontuziju srca i pluća, slomljenu karlicu na dva mjesta, slomljenu kičmu, paralizu obje noge i s desne strane duž cijelog tijela taj veliki hematom, pošto me je tako nabio uz zid", nabrajala je Dea, pa spomenula i sitnije povrede, kao i to da je ukupno imala 21 operaciju.
"Više sam bila u operacionoj sali nego u sobi! ...Tri puta su me vraćali iz mrtvih. Dva puta u sobi i jednom u operacionoj sali... Mlađa kaže - ona da je normalna ta ne bi preživjela (smijeh)", dodala je ona, kada su počeli o njenoj borbenosti i pozitivnoj energiji kojom je zračila i o kojoj se non - stop pričalo.
Naime, Dea je bila sigurna da će preživketi i čak je, na neki način i insistirala na tome.
"Kada je bilo to na tom trotoaru, željela sam da ostanem budna da kažem ono što još imam da kažem nekim ljudima koje stvarno volim. Vidjela sam neke ljude s kojima radim... negde sam ja sve vrijeme u komunikaciji s njima, bilo mi je teško i njih da izneverima, a najiskrenije bilo mi je žao da umrem a da ne kažem mami i Mlađi sve što hoću da im kažem. Uopšte nije bila stvar.... nikakve slike mi se nisu vraćane, ali mi je nedostajalo da im kažem nešto što još nisam. Pa sam se onda sjetila i svih prijatelja kojima bi nešto trebalo nešto da kažem..."
"U bolnici nisam bila svesna svojih povreda i da mogu svake sekunde da umrem. Iako su oni meni to rekli. Nije mi to bilo reklo. Doktor mi je jednom rekao: 'Dea, slušaj, moraš da nam potpišeš ovo i da nam dozvoliš sve, jti ćeš večeras umrijeti, nemoj da se šališ, ja moram da znam da ja mogu sve da uradim da ti spasim život.' Ja sam njemu rekla; 'Šta ti je, nema šanse.' Ne vjeruješ! Skupljaš neku nadljudsku snagu!" objašnjavala je Dea, pa se prisjetila i trenutka kada je prvi put sjela, a kasnije i iznova učila da hoda.
Kada je sjedela, držali su joj leđa, kada je ustala morali su cijelu da je pridržavaju i budu strpljivi jer, kako kaže, bila je "zaboravila da hoda".
"Poslije dva i po mjeseca sam udahla svjež vazduh. Do tad nisam plakala", otkrila je ona.
Novi.ba/Puls