OTAC PREMINULOG DJEČAKA NAD GROBOM NAPRAVIO KUĆICU: Tu mu je stavio sve igračke, a njegova smrt još uvijek NIJE KAŽNJENA! TUGA DO NEBA!!

Kada je Radenko sahranjen, porodica Nikodinović kreće u borbu za pravdu, borbu da sazna ko je kriv i ko će snositi krivičnu odgovornost za smrt njihovog osmogodišnjeg sina.

Na današnji dan prije tačno tri godine oko devet časova, svoje oči zauvijek je zatvorio osmogodišnji Radenko Nikodinović iz Kozjaka kod Loznice.

Cijela Srbija je bila nijema.

- Tog 2. oktobra oko 16 časova pozvala me je supruga i rekla da je Rade pao sa tobogana i da je vjerovatno polomio ruku. Odmah sam stigao u komšijsko dvorište gde je Rade pao i prevezao dijete u lozničku Opštu bolnicu. Ortoped Dobrivoje Bojanić pregledao je Radeta. Rekao nam je da je otvoren prelom obje podlaktične kosti, kao i da će pokušati da namjesti ruku. Ako ne uspije, idemo za Beograd. Nije prošlo ni tri minuta Radetu je namještena ruka i odmah stavljen gips. Prepisao nam je injekcije i poslao nas kući - prisjeća se tog dana za Telegraf Milan Nikodinović, Radenkov tata.

Komplikacije i temperatura javile se se kod kuće već iste večeri.

Tek u srijedu, kada je bilo očigledno da se dječak ne osjeća dobro i da je ruka otečena i modra, zadržan je na odjeljenju, a iste večeri upućen u Institut za majku i dijete u Beogradu.

Milanu je supruga ujutru javila da je Radetova ruka u veoma lošem stanju, kao i da mora da donese u Institut za majku i dijete otpusnu listu ili istoriju bolesti, pošto su dječaka iz lozničke bolnice poslali bez ijednog dokumenta.

- Pitali smo doktora Bojanića prvog dana da li je potrebno previjanje, rekao nam je da ne treba, da je rana mala i da se vidimo tek u srijedu na kontroli. Međutim... Stvarno sam mu vjerovao. Ulivao nam je neko pov.erenje.

U Beogradu su ljekari razmišljali o amputaciji ruke, ali bilo je kasno. Radetovo maleno tijelo već je obuzela infekcija.

- Petak noć su nas uveli da vidimo dijete. Znao sam da je to, to. Dijete je bilo otečeno. Veoma teška slika. Ujutru su nam rekli da je dijete preminulo. To je bilo to - otac u suzama prepričava taj tragičan momenat.

- Svestan sam da je moje dijete kasno došlo za Beograd i verovatno da je amputirana ruka ne bi bilo neke šanse, ali trebalo je da pokušaju. Vaskularni veštak nam je rekao da je adekvatno reagovano u srijedu na kontroli dijete bi imalo velike šanse. Ovako je za Beograd stigao nakon 14, 15 sati. Ruka je oticala, nije mogla da diše od gipsa... - dodaje Milan.

Kada je Radenko sahranjen, porodica Nikodinović kreće u borbu za pravdu, borbu da sazna ko je kriv i ko će snositi krivičnu odgovornost za smrt njihovog osmogodišnjeg sina.

Doktor Bojanić je nekoliko sati nakon Radetove smrti otišao na odmor, da bi nakon povratka na posao premješten iz lozničke bolnice u Sanatorijum u Banji Koviljači. Nakon nekog vremena doktoru Bojaniću je Sud časti Ljekarske komore Srbije oduzeo licencu na dvije godine.

- Ja ne krivim samo doktora Bojanića, krivim i pedijatricu koja je trećeg dana od povrede čim je ugledala Radeta rekla da je dijete dobilo sepsu. Ona je na sudu rekla da joj se "nije dalo da reaguje". Da su samo reagovali na vrijeme, ovako nešto se ne bi dogodilo - ističe Milan.

Godinu dana od Radetove smrti porodica Nikodinović dobila je obdukcione nalaze i nalaze vještaka. Ustanovljeno je da je Rade preminuo od gasne gangrene.

Ona je karakteristična za ratne povrede i područja zahvaćena zemljotresima i povrede na poljoprivrednim mašinama.

- Nije lepo očistio ranu - tiho kaže Milan.

Za ove tri godine koliko traje borba nesrećnih roditelja izmenjali su se nalazi, pojedini izveštaji su se naprasno pojavili, mijenjale su se sudije, mijenjali su se iskazi, 30 lekara i medicinskog osoblja je ispitano u vezi smrti osmogodišnjeg Radenka Nikodinovića. Sudije iz Loznice su odbijale Radetov slučaj jer "znaju doktora Bojanića, liječio im je članove porodice". Na kraju je slučaj preuzeo Sud u Šapcu, ali je prije samo nekolilko dana čak i u ovom gradu promijenjen sudija, a samim tim i odloženo suđenje na ko zna koliko.

U posljednjem nalazu vještaka promijenjeno je i da je djetetova rana bila površinska, kao i da samim tim nije bio neohodan hirurški zahvat, da su roditelji odbili bolničko liječenje... Znao sam da će kad-tad da dođe do ovoga. Tražio sam odmah mom advokatu da menjamo sud. Problem male sredine, svako svakog zna. Jedna medicinska sestra je na suđenju izjavila da "dijete jednostavno nije imalo sreće". Zamislite vi to!

Ne bi me čudilo da dođe do zastarenja. Služba za zdravstvenu inspekciju Ministarstva zdravlja podnijela je tužbu protiv dr Bojanića i još dvojice ljekara iz Beograda za nesavjesno pružanje ljekarske pomoći. Po zakonu oni mogu da budu optuženi na godinu dana do osam godina. A, svi znamo da neće dobiti više od dve, tri godine. I šta je on onda služio? Ništa! Po meni to nije dovoljna kazna. Mog djeteta više nema njegovom krivicom - tužam je otac preminulog Radenka.

Milan objašnjava da "kako vrijeme prolazi sve im je teže i teže, da će se boriti se do smrti, samo da to urodi plodom".

- Da mi nema Jane, ne bih se borio, davno bih ja završio. Ali kome ću da je ostavim? Supruga i ja, ali i cijela porodica borimo se da Jana ne osjeti bol. Znaju tako da je pronađu u sobi, da gleda njegove slike i plače. Mnogo su bili vezani. Rade je bio jedno sretno dete. Svi su ga voljeli, ama baš svi. Imao sam želju da ga odvedem na Zvezdinu utakmicu, ali to mi se otelo - zaključuje otac u suzama.

Milanov otac, Radenkov deda, u međuvremenu je preminuo. Milanova majka je bolesna, a Milan svakog dana odlazi na grob svog djeteta i sređuje ga. Tamo mu je napravio kućicu u kojoj su sve Radenkove stvari i igračke. U sobi dječaka ostalo ih je tek nekoliko. Milan i njegova supruga su se u međuvremenu razveli.

Novi.ba/Espreso