Istinita iskustva - velike poruke: Želio je njenu propast
Kako je lijepa, a u isto vrijeme i gruba prošlost. Dva svojstva sjedinjena u sjećanju jednog čovjeka, dvije oprečne osobine. Nastojim se sjetiti prošlosti da bih u njoj vidio često djetinjstvo. Nastojim pobjeći od sjećanja kako ne bih vidio nesreću koju sam preživljavao u cvijetu mladosti.
U petnaestoj godini života sam bio u najvećoj dilemi pred izborom dva puta, puta dobra i puta zla. Ali, nesreća je da sam odabrao put zla. Šejtan mi je dao sva odlicja koja je imao. Postao sam njegov sljedbenik. Nije prošao dan da se nisam pobunio protiv njega, pa je on postao moj sljedbenik. Na putu zla sam osjetio gorčinu jaču od bilo čega.
Nisam mogao zamisliti jedan dan, a da ne učestvujem u lomljenju i uništavanju veza plemenitosti i visokih svojstava.Tako je moje ime postalo simbol oholosti i zablude. Jednog dana, pažnju mi je privukla djevojka iz kvarta.Gledala me je pogledom čije značenje nisam shvatio. Ali, to nisu bili pogledi ljubavi i strasti. Iako nisam poznavao ni ljubav ni strast, jer mi srce za njih nije imalo vremena. Ti pogledi, koji su me puno privlačili, ugnjezdili su se u moje misli. Tako sam poželio ovu djevojku. Nakon nekog vremena napisao sam pjesmu, za koju kažu da je ljubavna. Poslao joj pismo ostavivši ga pred vratima njenog stana. Ali, nisam dobio nikakav odgovor. Tada me je obuzeo ponos u grijehu. Donio sam odluku zavesti tu djevojku htjela ona to ili ne. O njoj sam napisao pjesmu ne spominjući joj ime kako bi vijest došla do nje. Ali ona se nije obazirala i nije mi nikakav haber stizao.
Jedne večeri, u četiri ujutru vraćao sam se kući. Bio sam od onih koji su se danju krili a noću šetali. Te večeri sam pred vratima našao knjigu sa Poslanikovim s.a.v.s. zikrovima. Lice mi je pocrvenilo. Svi porivi u zlu su se javili i kada sam saznao da je djevojka poslala knjigu. Time mi je objavila rat. U jednom trenutku sam razmišljao napisati pjesmu o mojoj i njenoj ljubavi i rasturiti je po kvartu ne bih li joj ukaljao čast. Sjeo sam smišljajući tu šejtansku objavu i sastavio pjesmu. Poslao sam je na njenu adresu sa prijetnjom da ću je poslati svim njenim poznanicima. Došao mi je jedan izaslanik i donio pjesmu s hurmama. Obrati mi se ozbiljnim tonom: „Ova djevojka posti danas i iščekuje iftar. Poslala ti je ove hurme, kao poklon za pjesmu, i poručila da će u vrijeme iftara moliti Allaha da te uputi.“ Razbacao sam hurme po zemlji. Oči su mi pocrvenile od zla, zaprijetio sam joj osvetom prije ili kasnije. Dok god sam živ neću je ostaviti na putu dobra. Odlaske u džamiju sam koristio da joj upućujem riječi cinizma i ismijavanja. Njene drugarice su se smijale, ali ta ismijavanja nisu pokrenula nikakvu rekaciju.
Dani su prolazili uviđao sam da su svi moji pokušaji zavođenja neuspješni. I dalje mi je slala vjerska pisma i svakog ponedeljka i četvrtka kada je postila hurme. Kao da mi je poručivala da me je savladala. Takvu predodžbu sam imao na osnovu njenih postupaka. Nakon nekoliko mjeseci, otputovao sam u inostranstvo tragajući za dunjalučkom srećom koju nisam našao u domovini. Ostao sam oko četiri mjeseca, ali su mi misli bile obuzete tom djevojkom. Kako se spasila svih planova koje sam spakovao? Razmišljao sam da se brzo vratim i počnem sa još prljavijim i lošijim postupcima ne bih li je odvratio od pobožnosti i okrenuo k mom putu.
Došao je termin povratka u moju zemlju. Bio je to četvrtak, dan njenog posta. Kada su nam u avionu donijeli kahvu i hurme, kahvu sam popio a hurme bacio, jer su simbol postača i podsjećale su me na njih. Avion se spustio na aerodrom. Bio je jedan sat popodne. Krenuo sam taksijem u pravcu stana. Prijatelji su me odmah posjetili. Svaki je dobio poklon. Svi pokloni su bili loši, a najskuplji i ujedno i najružniji bio je pripremljen za djevojku. Poslat ću joj ga i vidjet ću kako ce postupiti.
Pred akšam namaz sam izašao susresti je u blizini džamije, znao sam da se trudi obavljati namaz u džamiji a tu je postojala i grupa žena koja je učila i Kur'an napamet.
Proučen je ezan, a zatim ikamet, ali djevojku nisam vidio. Začudio sam se i pomislio da se možda tokom mog odsustva promijenila, napustila džamiju i pobožnost, pa sam se vartio kući. Nadao sam se da su predpostavke na mjestu. Dok sam preturao po knjigama našao sam Mushaf na kome je bilo napisano: „Poklon je za tebe ne bi li te Allah uputio na pravi Put.“ U potpisu je stajalo njeno ime. Sklonio sam ga i upitao služavku ko je donio Mushaf. Nisam dobio odgovor. Drugi dan sam ponovo izašao čekajući je pred džamijskim vratima. Ponio sam i Mushaf kako bih ga vratio i rekao joj: „Ne treba mi ništa, a i tebe ću uskoro udaljiti od njega.“ Čekao sam je pred džamijom nije je bilo. To sam ponavljao nekoliko dana ali bez koristi. Približio sam se njenom stanu. Pitao sam jednog dječaka koji je veselo trčkarao okolo:
„- Gdje je ta djevojka?“
„-Zbog čega pitaš? Kao da nisi iz ovoga kvarta?“
„-Da, jesam, ali imam pismo njene drugarice i želio bih da joj ga ponesete.“
„-Nju je Allah uzeo dušu dok je bila na sedždi u džamiji prije dva mjeseca.“
U tom trenutku nisam znao šta me je pogodilo. Cijeli svijet mi je izišao na oči, umalo se nisam onesvjestio. Srce mi je postalo mehko, iz očiju su potekle suze. Moje oči nisu znale za suze a sada su plakale. Zbog čega tuga? Da li je zbog njene smrti i lijepog završetka ili nečega drugog? Nisam mogao razmišljati ili spoznati uzrok i tumačenje velike tuge. Otišao sam kući pješice ne znajući gdje je, na koju stranu. Nisam znao kuda ići. Kada sam stigao do kuće, pokucao sam na vrata, i ako mi je ključ bio u džepu. Sve sam zaboravio, zaboravio sam ko sam.
Počeo sam se sjećati njenih pogleda. Pratili su me na svakom koraku. Kasnije sam shavtio da nisu to pogledi mržnje, ili zla već samilosti. Željela je da se odaljim od puta zla.
Nakon njene smrti odlučio sam izbjegavti porodicu. I stvarno više od godinu dana sam izbjegavao porodicu i sve ljude. Stanovao sam daleko od staroga kvarta, život mi se promijenio. Njena slika mi je uvijek bila pred očima. Nikada me nije napuštala, čak ni kada sam bio potupuno sam. Počeo sam je viđati kako ide i vraća se iz džamije. Mnogi ljudi su pokušavali saznati razlog moje udaljenosti i želje za samoćom, ali nikome nisam govorio o tome.
Mushaf koji mi je poklonila je uvijek bio pored mene. Plakao sam ljubio ga. Ustao sam uzeo abdesti krenuo klanjati ali sam pao. Svaki put kada bih to pokušao, padao bih. Čitavog života nisam klanjao.Trudio sam se i pokušavao. Allah mi je pomogao da izgovorim Njegovo ime. Plakao sam i molio Allaha da mi oprosti. Molio sam Ga da djevojci podari veliku milost. Ona se trudila poboljšati moje stanje, a ja sam je nastojao pokvariti i uništiti. Poželio sam da je živa i da me vidi u pokornosti i ustrajnosti. Međutim Allahova odredba se ne mijenja. Uvijek se molim za nju. Molim Allaha da je obaspe milošću, da nas sastavi u Svojoj milosti i poživi me s njom i dobrim robovima.