Bio je ugledni čovjek, smatrao se časnim i poštenim, a POSLIJE SMRTI SE SAZNALO DAJE PODRŽAVAO ČETNIKE I UBIJANJA

Glavni lik naše priče je pjesnik i diplomat Jovan Dučić. Jedan je od vodećih predstavnika srpskoga modernizma i jedan od najvećih majstora forme u srpskoj poeziji, rodio se u Trebinju 17. februara 1871. godine. 

U rodnom mjestu završava osnovnu školu, a nižu gimnaziju u Mostaru. Godine 1892. diplomirao je na učiteljskoj školi u Somboru.  Predavao je u nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini. Godine 1896. pokreće književni časopis ‘Zora’ u Mostaru, gdje je 1901. godine objavio prvu zbirku pjesama. Školovanje je nastavio u Ženevi i Parizu, gdje je 1906. godine završio pravni fakultet. 

Nakon povratka u rodnu zemlju ulazi u diplomatsku službu; bio je na različitim visokim dužnostima u veleposlanstvima u Sofiji, Rimu, Ateni, Madridu, Ženevi, Kairu, pa ponovo u Rimu i Madridu do početka Drugoga svjetskog rata, kada bježi u SAD. Podržavao je stari jugoslavenski režim, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata podupirao je četnički pokret. 

Marko Ristić je napisao da je Jovan Dučić umro u Americi kao ‘četnik emigrant’. Usput je naveo neke značajke toga slavom i srećom ovjenčanog pjesnika, između ostalih da je bio loš i nesimpatičan tip, ‘sebičan, ambiciozan, beskarakteran, neinteligentan, skorojević i snob...’.  Miloš Crnjanski u svojim ‘Embahadama’ zapisao: ‘Dučić bješe uobrazio da je vizantijskog, kneževskog porekla, pa su ga svi prijatelji titulisali, Duka. Ja nisam’.

Postoje sporovi i nejasnoće o godini rođenja.  Pero Slijepčević kaže da je Dučić rođen 1872. godine u Trebinju. Veliki broj istraživača tvrdi da je rođen 1874. godine. Svetozar Ćorović u svojim sjećanjima navodi da je Dučić rođen 1872. godine. Dučićev otac, Andrija, bio je trgovac. 

Umro je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine i pokopan u Dubrovniku. Kad se obitelj preselila u Mostar, upisali su se u trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađao je u Sarajevu 1890-1891. Kratko je studirao na raznim mjestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austro-ugarske vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama, piše Slobodna Bosna. 

Iz tih razloga, Dučić je stavljen pod istragu, onda, u maju 1894. vlasti su ga protjerale iz grada. Odmah nakon izgnanstva, pjesnik nije mogao pronaći gotovo nikakvu nastavnu službu, pa je bio zaposlen u manastirskoj školi u Žitomisliću. Kao učitelj radio je u Mostaru od 1895. do 1899. godine. Član je Društva Gusle. U društvu sa Šantićem stvorio je književni krug i pokrenuo časopis Zora. Gotovo deset godina proveo je u Ženevi i Parizu. Za to vrijeme održava veze s prijateljima mostarskih pisaca, upoznaje Skerlića u Parizu, surađuje s mnogim novinama i časopisima (Letopis, Zora, srpski književni glasnik).

Od godine 1907. zaposlen je u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije, a već tri godine kasnije imenovan je za atašea u misiji u Carigradu, a iste godine odlazi na isto mjesto u Sofiji. Od 1912. do 1927. služio je kao tajnik, ataše, a zatim kao misionar u misijama u Rimu, Ateni, Madridu i Kairu, te kao delegat u Ženevi u Društvu naroda. 

Tada je bio privremeno u mirovini. Dvije godine kasnije vratio se u Kairo. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a 1931. godine izabran je za redovnog člana. Dučić je imenovan prvim jugoslavenskim veleposlanikom u Bukureštu 1937., a do raspada Jugoslavije bio je zamjenik ambasadora u Madridu.

U vrijeme invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. Jovan Dučić je bio istaknuti zastupnik Kraljevine Jugoslavije u Madridu. Nakon što je Španjolska priznala NDH prekidom diplomatskih odnosa s Jugoslavijom, Dučić se povukao u neutralni Portugal, u Lisabon, a nakon toga bježi u Sjedinjene Države u grad Gerry u saveznoj državi Indiana, gdje je živio njegov rođak Mihailo.  Od tada pa do smrti dvije godine kasnije vodio je organizaciju u Illinoisu (koju je osnovao Mihailo Pupin 1914. ), zastupajući srpsku dijasporu u Americi. 

Za to vrijeme pisao je pjesme, političke brošure i novinske članke na koje je utjecalo stanje u Jugoslaviji i stradanje srpskog naroda.  Jovan Dučić umro je na današnji dan 1943. u Geri, a 2000. godine ispunjena mu je posljednja želja, da bude sahranjen u rodnom Trebinju.