TRUMP NE ODUSTAJE OD VENECUELE: Kako bi izgledao vojni napad Amerike u ovu zemlju?

SAD ima jasan cilj u Venezueli: Smjenu režima i obnovu demokracije i vladavine zakona koja je u toj zemlji još samo mrtvo slovo na papiru. Dosad je taj cilj pokušao ostvariti ekonomskim sankcijama, međunarodnom diplomatskom izolacijom i unutarnjim pritiskom na režim Nicolasa Madura - kroz suradnju s oporbom, na čelu s predsjednikom Juanom Guaidoom koji se u međuvremenu proglasio predsjednikom. No ništa od toga zasad nije srušilo Madura.

Washington je u međuvremenu u više navrata aludirao na mogućnost vojne intervencije u Venezueli. "Sve opcije su na stolu", rekao je američki predsjednik Donald Trump - pa tako i vojna, iako je takva opcija izuzetno kontroverzna, kako zbog izglednih civilnih žrtava tako i zbog pitanja legalnosti takve akcije. U međuvremenu je i sam Guaido najavio da bi mogao zatražiti međunarodnu intervenciju kada je proglasio izvanredno stanje u zemlji, nakon što je veći dio Venezuele ovog mjeseca ostao bez struje. 

Dva su vjerojatna načina na koje bi SAD mogao upotrijebiti vojne snage u Venezueli, piše Frank O. Mora za američki list Foreign Affairs: kampanja preciznog bombardiranja i potpuna invazija. Oba bi scenarija morala biti praćena naknadnim stabiliziranjem zemlje i uspostavom civilne vlade. Za ovo bi mogle trebati godine, a ne mjeseci, s obzirom na veličinu i vojnu snagu Venezuele, koja ima 33 milijuna stanovnika i teritorij koji je dvostruko veći od Iraka. 

Venezuelanska vojska ima 160 hiljada pripadnika, a ljevičarske paravojne skupine koje podržavaju Madura, tzv. colectivos, i naoružane kriminalne bande zajedno imaju više od 100 tisuća pripadnika. Čak i ako bi vojna intervencija počela dobro, američke snage vjerojatno bi godinama zaglavile u pokušaju održavanja mira i osiguranju državnih institucija.

Zračna kampanja 

Što se kampanje preciznih zračnih i raketnih udara tiče, oni bi morali uništiti Madurovu vojnu, sigurnosnu i ekonomsku infrastrukturu. Cilj bi bio eliminirati sposobnost Madurova režima da vrši represiju nad svojim narodom, ali i uvjeriti venezuelansku vojsku da napusti Madura. 

Precizni udari često se predstavljaju kao brza, jeftina, sigurna i učinkovita alternativa široj vojnoj akciji s trupama na tlu. No dvije američke kampanje zračnim udarima - u Libiji 2011. i u Srbiji 1999. - mogu poslužiti kao upozorenje da se radi o nepredvidivoj metodi koja ima ograničenu sposobnost oblikovanja željenog političkih ishoda, piše Foreign Affairs. 

U Libiji su udari, kojima su zaustavljeni napadi režima Muamera Gadafija na pobunjenike, trajali sedam mjeseci. Intervencija je ostvarila svoj izravni cilj - rušenje Gadafijeva režima, ali ostavila je zemlju u kaosu. U Srbiji je tromjesečna kampanja bombardiranja bila uspješnija - degradirala je sposobnost tadašnje Vojske Jugoslavije da vrši represiju nad albanskim narodom na Kosovu i pomogla uspostavi političkog okvira u tadašnjoj srpskoj pokrajini, a kasnije neovisnoj državi Kosovo. Ta intervencija, međutim, nije imala za cilj rušenje režima Slobodana Miloševića. Precizna vojna intervencija u Venezueli zahtijevala bi operacije u zraku, na moru, ali i u cyberspaceu. Američka mornarica morala bi stacionirati svoj nosač aviona pored venezuelanske obale kako bi nametnula tzv. no-fly zonu (zonu zabrane letenja) i izvršila udare na vojne ciljeve i ključnu infrastrukturu. Mornarica bi, uz nosač aviona, morala odaslati i borbenu grupu ratnih brodova, a možda i podmornica koje bi mogle kontinuirano ispaljivati krstareće projektile Tomahawk na zračne baze, protuzračnu obranu, komunikacijske i zapovjedne centre i druge mete. 

Bi li u Venezueli zavladala anarhija?

Što se avijacije tiče, SAD bi koristio borbene avione i dronove, bilo s nosača aviona ili iz obližnje savezničke države koja bi dopustila takve operacije sa svog tla. Na kraju, američke snage vjerojatno bi koristile cyber-oružje kako bi manipulirale, degradirale i uništile venezuelansku obranu.

U najboljem scenariju za SAD, vojska Venezuele promijenila bi stranu već nakon prvog ispaljenog Tomahawka, kako bi izbjegla eskalaciju sukoba. Međutim, nakon dva desetljeća degradacije i kadroviranja režimskih lojalista pod Madurom i Hugom Chavezom, vojska možda ne bi bila u stanju održati red u zemlji i razoružati colectivose koji bi nastavili podržavati režim. Što bi bilo u najgorem scenariju? Precizni udari bi potrajali mjesecima, ubili na tisuće civila, uništili ostatke ionako upropaštene venezuelanske ekonomije i eliminirala venezuelanske snage sigurnosti. Rezultat bi bila anarhija - prorežimski militanti i naoružane bande lutale bi gradovima i sijale pustoš. Kaos u zemlji bi vjerojatno natjerao Ameriku da pošalje vojnike u zemlju i dokrajči režim ili, ako je već srušen u međuvremenu, održava red.

Scenarij u kojem bi se venezuelanska vojska potpuno raspala pod američkim udarima ustvari je najvjerojatniji mogući. SAD tada ne bi imao drugog izbora nego slati vojsku da neutralizira venezuelanske paravojne grupe i obnovi red i mir dok se nova vlada uspostavlja. Koliko dugo bi ovakva okupacija radi očuvanja mira potrajala, teško je reći. No kompleksna geografija Venezuele i zahtjevnost samog pothvata sugeriraju da bi američke trupe ostale u Venezueli mnogo dulje od nekoliko mjeseci. Usporedbe radi, Stabilizacijska misija Ujedinjenih naroda trajala je 13 godina - u mnogo manjoj zemlji.

Kopnena invazija

Umjesto da pokrene precizne udare i naknadno bude uvučen u kopneni rat, SAD bi mogao krenuti s invazijom odmah na početku. Takva bi intervencija, uz zračne i druge udare, zahtijevala barem 150 tisuća vojnika koji bi osigurali ili uništili zračne luke, luke, naftna polja, elektrane, zapovjedne i kontrolne centre, komunikacijsku infrastrukturu i druge bitne državne zgrade, uključujući predsjedničku rezidenciju - Palaču Miraflores. 

Posljednje američke vojne intervencije tog tipa, ona u Afganistanu 2001. i Iraku 2003., bile su na početku uspješne, ali američke trupe su morale ostati u zemlji gotovo 20 godina nakon invazije. Samo do 2017. u ovim dvjema intervencijama sudjelovala su ukupno dva milijuna pripadnika američkih snaga, a cijena se popela na više od 1,8 bilijuna dolara. Više od sedam tisuća američkih vojnika ubijeno je u Afganistanu i Iraku. Naravno, okolnosti su znatno drukčije i Venezuela nije tako podijeljena po vjerskoj i etničkoj osnovi kao što je Irak, ali ipak to ne znači da gubici i financijski troškovi ne bi bili dramatični. Posljednja latinoamerička zemlja na koju je SAD izvršio invaziju bila je Panama 1989. Tada je više od 27 tisuća američkih vojnika, uz podršku više od 300 aviona, brzo slomilo Panamske obrambene snage s manje od 20 tisuća vojnika. No iako je ova invazija, na zemlju daleko manju od Venezuele, trajala samo 42 dana, američke vojne operacije su tamo trajale još četiri i pol godine. 

Najbolji, najgori i najrealniji scenarij

U najboljem scenariju bi, osim što bi se venezuelanska vojska brzo predala, i Maduro sa svojim najbližim krugom pobjegao iz zemlje, nakon čega bi i njegovi colectivosi odustali od borbe. Kubanske i ruske sigurnosne službe koje su također prisutne u zemlji napustile bi Venezuelu, a narod bi dočekao američke snage raširenih ruku. Amerikanci bi morali ostaviti u zemlji samo manji broj vojnika koji bi pomogli venezuelanskim snagama da obnove mir i red u zemlji.

U najgorem scenariju američka vojska bi brzo porazila venezuelansku, ali bi onda zaglavila u asimetričnom konfliktu s bivšim pripadnicima vojske, colectivosima i drugim paravojnim skupinama, a možda i kolumbijskim ljevičarskim gerilcima - a svima njima bi aktivno pomagale Kuba i, još važnije, Rusija. Amerikanci bi morali ostati u Venezueli godinama.  Najrealniji scenarij je negdje između ova dva. Nakon američke invazije venezuelanska vojska bi se brzo predala, režim bi se urušio, a većina kubanskih i ruskih agenata, vojnika i plaćenika bi napustila zemlju. No dijelovi vojske i paravojne skupine koje bi ostale lojalne Maduru još dugo bi ostale skrivene, a američke trupe svejedno bi morale godinama ostati u zemlji.

Ne postoji vojna intervencija bez rizika. No u ovom slučaju, društvena, ekonomska i sigurnosna cijena intervencija bila bi daleko veća od koristi, zaključuje analitičar Foreign Affairsa. Bez obzira na to odluči li se SAD na ograničene zračne udare ili na kopnenu invaziju, bio bi uvučen u dugu i tešku kampanju stabilizacije Venezuele. Osim cijene u životima i milijardama dolara, to bi dugoročno naštetilo i reputaciji SAD-a u Latinskoj Americi, uz eksploziju antiamerikanizma u regiji i šire, piše Index.