BOGATI BIZNISMEN IZ BOSNE ŽELI KUPITI DALMACIJU: Da li ste ranije čuli za njega?

Kada je 2014. godine magazin Forbes Tihomira Brajkovića iz Kiseljaka uvrstio na listu najbogatijih ljudi u BiH i cijeloj regiji, mnogi su se čak i u BiH zapitali: “Ko je, sad, on?” Ista se stvar ponovila i pet godina poslije, tačnije kada je nedavno objavljeno da Brajković gradi šest luksuznih vila u Dubrovniku, na glavici Babina kuka, iznad hotela “More”.

Iako je za to vrijeme još samo povećao svoje nemalo bogatstvo, Brajković je ostao prilična enigma. Tome je umnogome i sam pridonio jer, primjerice, nikada u svojoj dva desetljeća dugoj poslovnoj karijeri nije dao intervju, niti se volio fotografirati. 

Ko je, zapravo, Tihomir Brajković? Prema nama dostupnim podacima, rođen je 1972. godine u selu Oglavku kod Brestovskog, na granici Fojnice i Kiseljaka. Porodica mu se u bivšem sistemu bavila poljoprivredom, i to vrlo uspješno. Zemlju su od tadašnjih zadruga uzimali u najam, a sve što bi proizveli prodavali su u Sarajevu i okolini. Rat ih je dočekao u Oglavku, ali su se ubrzo preselili u Kiseljak. U ratu je Tihomir bio obični vojnik HVO-a, ali su poljoprivredu, od koje su do tada dobro živjeli on i njegovi, zamijenili – trgovinom. Kiseljak je bio punkt iz kojega se opskrbljivalo opkoljeno i gladno Sarajevo. Nije izostala dobra zarada.

Iz rata Brajkovići izlaze na broju, ali godinu-dvije poslije u saobraćajnoj nesreći gine glava porodice. Sve konce preuzima najstariji sin Tihomir. Da je tako bilo, kazuje i naziv firme koju je osnovao – “Tibra”, što su početna slova njegova imena i prezimena. Braća Benito, Robert i Dejan našli su se u ulozi glavnih saradnika. Prvi veći poratni biznis bio je onaj s mesom. Brajkovići su osnovali firmu “Meso-Impex” i krenulo im je više nego dobro. Prema riječima upućenih, baš u to vrijeme Holandija, Belgija i još neke zemlje počele su se rješavati mesa iz rezervi kojemu se primicao istek roka valjanosti. 

– U nekoliko mjeseci su Brajkovići kupili luksuzne Mercedese hladnjače i stekli vozni park kakvim su se mogle pohvaliti samo jake mesne industrije s višedesetljetnom tradicijom. Kako neće kada su ćevabdžije iz Sarajeva, Zenice, Visokog, Banje Luke… stajali u redu za to meso. I, što je važno, kamione nisu kupovali na uobičajeni način, poput kredita ili leasinga, nego mahom u kešu. Pare na stol. To je poslovično oprezne Nijemce ostavilo u čudu – govore Kiseljačani.

Iz tog vremena ostao je možda jedini poveći poslovni rep braće Brajković, “težak” 9,3 miliona konvertibilnih maraka, ili oko 4,6 miliona eura. Radilo se o famoznom “uvozu radi izvoza”, i to bikova i goveda. Uvozili su se s njihove strane u Slobodnu zonu u Kiseljaku, ali ubrzo iz nje izlazili pod objašnjenjem “oplemenjivanja”, odnosno “unutrašnje obrade”. Nekoliko dana poslije ista bi roba opet bila vraćena u zonu i iz nje nakon carinjenja puštana u slobodan promet u BiH. Kvaka je u tome da se nakon svega na tržište puštala manja količina mesa od uvezene, a posljedično tome plaćene su i manje carine te ostali nameti.

Dok je posao s mesom cvjetao, Brajkovići su u samom Kiseljaku podignuli Poslovni centar. Ipak od svega je odskakala diskoteka “Pacific”, koja je mogla primiti nekoliko hiljada ljudi. Bila je na dobrom glasu i u nju se dolazilo u noćni provod iz cijele Bosne i Hercegovine.

– To je jedino mjesto gdje se u javnosti volio pojavljivati Tiho. Imao je svoj stol na jednoj platformi i odatle sve nadzirao. Iznad diskoteke napravio je i penthouse s bazenom za sebe i porodicu, tako da mu je bilo lako spustiti se i u kućnim papučama – kažu.

Nakon trgovine, mesa i pjevačica, novi biznis našli su u stanogradnji. Prvu veću stambenu zgradu podignuli su u Kiseljaku, ali onda im se otvorilo Sarajevo. Navodno je počelo škripati u odnosima s lokalnim vlastima i HDZ-om, apetiti su s obiju strana bili sve veći i veći i teško su iznalazili dogovor. Kada se gradilo, “Tibra” je za tamošnje vlasti bila i socijalni partner jer je zaposlila na stotine radnika iz propalih firmi u Zenici, Visokom, Ilijašu, Kaknju…

Brajković je svoj fokus je usmjerio prema Dubrovniku, gradu koji je u istoriji bio dosta povezan s Kiseljakom. Naime, brojni su Dubrovčani u prošlosti zbog ugodne klime i mineralnih lječilišta gradili kuće i provodili zime i ljeta u dolini Lepenice. Bilo je dosta i obrnutih slučajeva, pa su uvijek biznisu skloni Kiseljačani rado kupovali i ulagali u Gradu i oko njega. Navodno je dio zemljišta na Babinu kuku Tihomir Brajković i kupio od jednog od svojih sugrađanina. Turizam bi mogao biti nova tržišna niša za zaradu poduzetne obitelji iz srednje Bosne. Nedavno su izgradili i dvije mini hidroelektrane u Ustiprači i Berkovićima u Republici Srpskoj, a duže pregovaraju i za pogone na rijeci Bosni i njenim pritokama.

Njihov slučaj još jedan je pokazatelj da novac i biznis ne poznaju granice, razlike u vjeri i naciji.