BISERKA DOŽIVJELA KLINIČKU SMRT, OTKRILA ŠTA SE DESILO U TIH POLA SATA: "Ušla sam u tunel, ljudi su imali bijeli čaršaf na sebi..."

Biserka Blažeka je otišla na rutinsku operaciju bruha.

Rodila je troje djece, a to je bila posledica poslednjeg teškog porođaja. Operacija je trebala biti rutinska, a svi nalazi su bili uredni.

Tog 14. januara 1993. godine desilo joj se nešto što nikada neće zaboraviti. Pri uvođenju u anesteziju dobila je tešku alergiju i doživjela je anafilaktički šok pa su je oživljavali barem 15 minuta.

Zadnje se sjeća injekcije u ruku.

- Samo sam otišla - priča gospođa Blažeka za portal "100 posto".

- Gledala sam kao s plafona sebe na operacijskom stolu te doktore i sestre kako su se ustrčali oko mene, prestrašeni. Vidjela sam kako sam dobila neke fleke na tijelu. Onda sam otišla u neki drugi prostor, kako i na koji način - ne znam. Tada mi je bilo najlepše. To je bilo prostranstvo, bez kuća, bez automobila, bez drveća, samo nisko raslinje te puno vode. Sve boje su bile vodenaste, prozirno žuta, prozirno plava... Sretala sam neke nepoznate ljude, siluete. Imali su lica, muškarci s brkovima, bradom... Bili su u bijelim haljinama, kao čaršavima. Pomicali su se, ali kao da nisu hodali .Govorili su meni nerazumljivim jezikom i nisu me primjećivali. Pokušala sam se postaviti između njih, ali me nisu doživljavali. Tumarala sam i lutala i bilo mi je prekrasno, smireno -  priča 64-godišnjakinja u dahu.

Kaže da se i danas svega živo sjeća jer je bio nevjerovatan doživljaj. Tada je odjednom osjetila s leđa snažnu silu, kao vakum, koja ju je povlačila natrag. Ušla je u tunel u kojem su se izmjenjivali svjetlo i tama.

- Tamo nije bilo ništa lijepo, samo borba i bol. Bacalo me na sve strane, lijevo desno, okretalo, nisam mogla udahnuti i imala sam užasne bolove po cijelom tijelu. Nemoć, nešto neobjašnjivo. To je bio najgori osjećaj. Moje se tijelo borilo. Nikako da izađem. Odjednom sam zadrhtala, stala, kao da sam s liftom došla nekamo. Ležala sam, a kraj mene se pojavila časna sestra milosrdnica, vidjela sam to po njenoj odjeći, prekrasnog osmijeha, držala me za ruku i rekla mi: 'Vi ćete živjeti.' A onda je nestala.

Ubrzo je Biserka začula glasove, bili su to ljekari i i sestre u bolnici u kojoj je bila. Jedna od njih upozoravala je da je Biserki pritisak samo 40, a doktor je, prisjća se, rekao: 'Pustite ju da sama udahne.'

- To mi je bilo kao naredba. Duboko sam udahnula, iz usta mi je nešto izletjelo, to je bio tubus i osjetila sam bol. Otvorila sam oči, bila sam u polumračnoj prostoriji na intenzivnoj njezi. Kraj mene je bila anesteziologinja u zelenom, plakala je. Ona je bila ta koja me uvodila u anesteziju, još je bila u šoku. Govorila je da sam tako mlada i zdrava. Kraj mene je bio i ljekar i puno studenata. On me pitao znam li šta se sa mnom dogodilo, no nisam znala. Onda je rekao: Bili ste pola sata u kliničkoj smrti. Borili smo se, nismo vas mogli dobiti nazad - govori nam Biserka.

Nikome kasnije nije previše govorila o svome događaju jer mnogi kojima je rekla, kaže, nisu joj pretjerano vjerovali.

-Ljudi bi me čudno gledali, neki imaju drugačija tumačenja. Neki se smiju.

Ona tumači da se to moralo dogoditi. Smatra da svako od nas prođe ono što mora proći i što mu je određeno, a vjeruje da joj je iskustvo 's one strane' bilo smernica da je dosta njenog dotadašnjeg života.

Šest mjeseci poslije Biserka je doživela novi strašan šok. U maju je, baš dok je bila u posjeti pred zagrebačkim Rebrom, doživjela moždani udar. Osjetila je da joj je loše, pa se naslonila na zid zgrade da uhvati ravnotežu i shvatila je da jedva hoda. Na Neurologiji su je odmah primili. Bila joj je ukočena jedna strana lica, ruka i noga, a na jedno oko nije vidjela.

2016. je doživjela još jednu tešku dijagnozu - invazivni rak dojke. Mjesec dana kasnije već je bila operisana. Te godine dobila je rješenje za mirovinu i pomislila kako će napokon imati više vremena za sebe, za svoja zadovoljstva i aktivnosti koje ju usrećuju. Ali realnost je bila drukčija.

- Čovjek misli kako baš meni, kako baš ovo, kako baš ono. Hoću masu stvari, hoću ovo, hoću ono, ali ne ide onako kako ja hoću. Jednostavno sam se s tim pomirila i naučila - govori.

- Od svojeg iskustva na drugoj strani više me u životu ničega nije strah. Ne bojim se smrti. Groblje je mjesto gdje ostavljamo svoje odijelo, a naša duša odlazi.

Osim prema smrti promijenila je i odnos prema sebi i drugima. Shvatila je druge vrijednosti u životu.

- Ni danas ne znam svoj rezultat, ne znam ima li bolest nastavak. Čekanje svakog nalaza je ponovno strepnja. No, treba biti hrabar i nositi svoj krst. Život ide dalje, borim se dalje... A znam da me tamo gore čeka platnena ležaljka na toj livadu gdje ću samo ležati i gledati sve oko sebe -zaključuje Biserka.

(Novi.ba/100posto.hr)