Dobila je opaki rak sa 19 godina, a sada otkriva kako je ova užasna bolest promijenila njen život

Eva Tejlor je dobila rak sa 19 godina, a sada za magazin Bustle otkriva kako je ova opasna bolest promijenila njen život.

Odlazak kući sa nekim po prvi put nakon što ste imali rak ne čini se kao pretjerano veliki poduhvat. U tom trenutku sve se vrti oko disanja i dodira, a moje sjećanje na bolest je daleko.

 
 
Moje tijelo i dalje ima sjenke koje podsjećaju na ovu razarajuću bolest, ali kada njegove ruke prolaze preko moje kože, to me podsjeća koliko moćan može da bude trenutak nježnosti.

Uzbuđena samo ovom novom osobom kojoj se sviđa moja kratka kosa i punije butine.

Kada me baci na svoj krevet, i počne da me ljubi, napokon osjećam bezbrižnost za kojom sam žudjela od trenutka kada su mi rekli da mogu da u*rem, od trenutka kada sam imala 19 godina.

Ali, kako se približio mojim grudima, nailazim na prvu veliku prepreku. Ljubljenje i grickanje određenih dijelova tijela mogu da budu bolni, i to upravo osjećam.

Imala sam 19 godina kada su mi otkrili Hodžkinsov limfom u ranoj fazi. Rak je bio u mojoj krvi, napadao je imuni sistem.

Hemoterapija je bila moja jedina opcija ako želim budućnost.

Upravo su ti ožiljci od borbe na tijelu moje lično obilježje otpornosti. Ožiljak se nalazi odmah iznad mog srca. To je 2.5 centimetara dug podsjetnik na hemoterapiju koja mi je spasila život.

Nakon tretmana, taj ožiljak je postao poput treće osobe u spavaćoj sobi. Odmah iznad moje lijeve dojke, ova mala crvena tačkica je simbol mog hoda po tankoj žici između hronične bolesti i moje sek*ualnosti.

Nije ga moguće zaobići, nezgodan je, ali me u isto vrijeme i osnažuje.

Svaki put kada ga neki muškarac vidi, znam šta me čeka u narednih 30 sekundi.

Pita me kada sam imala rak. Kažem mu prije 3 godine.

Puta me koju vrstu. Kažem mu rak krvi.

I kažem mu da sam sada zdrava i napravim šalu na račun manjka kose na mojoj glavi.

Svaki put kada se malo oslobodim, ovakvi razgovori me istog trenutka spuste na zemlju.

Niko nije navikao da sretne mladu osobu koja je imala rak. Niko od mene ne traži da svojim partnerima otkrijem da sam imala rak.

Ali uprkos želji da živim u trenutku i uživam i ne otkrivam svoju prošlost, shvatila sam da moram da se otvorim iz jednog prostog razloga - mislim da u suprotnom ne bih mogla da uživam u sek*u.

Bila sam na korak od sm rti, ali isto tako, volim da se osjećam živom.

Moje tijelo je pokušalo da me ub ije prije nego što sam uopšte počela da zaista živim.

Od tada naporno radim da preuzmem kontrolu.

Jedna od partnera me je čak "optužio" da sam alava, i priznajem, sek* je mjesto gdje mogu da se potpuno prepustim.

Tada moje tijelo nije neprijatelj.

Ponovno otkrivanje sek*ualnosti poslije hemoterapije je bilo zastrašujuće. Tokom prvih 6 mjeseci nakon tretmana kaznila sam sebe poremećajem u ishrani. Povraćala sa sve što sam jela jer je povraćanje bilo jedini mehanizam koji mi je dozvoljavao da ponovo preuzmem kontrolu nad svojim tijelom.

Ovo je bi omoj prvi pokušaj da povratim svoje tijelo nakon što sam završila sa lijekovima.

Povrh toga, u tom trenutku sam završila emotivno nasilnu vezu. Izlaženje na kraj sa tim dok sam se oporavljala od hemoterapije bilo je nepodnošljivo.

Izgubila sam osjećaj sebe.

Nakon tretmana i raskida nisam znala kako da usmjerim svoju sek*ualnu energiju.

Počela sam da se ponovo istražujem, da tražim svoj put. Dugovala sam to sebi posle preživljavanja raka, poremećaja u ishrani, užasne veze, dugovala sam sebi da naučim da budem šef svom tijelu na osnažujuć način.

A kada je dečko dodirnuo moj ožiljak, bilo mi je jasno da sada napokon imam priliku da sama odlučim o nečemu i riješim to. Sama.

Biti sek*ualno otvorena i bolesna, ili neko ko je preživ*o rak, ili oboje, je tabu iako su granice između zdravog i bolesnog mnogo tanje nego što mislimo.

Ja volim da zamućujem granice. Ako ne pričam o svom iskustvu, ima mutisak da stvaram prostor koji će partner možda iskoristiti da me fizički ili emotivno povrijedi.

Umjesto toga, otvoreno kažem - "Imala sam rak".

Na taj način stvaram bezbjedan prostor za istraživanje tijela koje me je jednom izdalo, dok ujedno otvaram prostor za iskrenost i ranjivost (što je uvijek dobro za sek*).

Apsolutno nema nikakve sramote ako neko ne razuijme moje stanje.

Ali biti neko ko je preživio rak je nevjerovatno neugodno i neudobno, i razumijem zašto ljudi neće da provedu dan u mojim cipelama.

Neugodno je reći nekome da ste imali rak dok ležite u krevetu. Ali u suprotnom, nikada neće saznati priču o osobi koja je bila mlada i bolesna.

Zato ja odlučujem da to izgovorim.

Imala sam rak. I takođe, volim sek*. I dok nema ništa sek*i u vezi sa time da je neko bolestan, i dalje je osnažujuće priznati da su obe ove stvari istina u mom slučaju.