Ogledalo duše
Miris ramazana uvijek donese osjećaj topline i sreće u naš grad. Posebni su to dani kad je čaršija prepuna nasmiješenih lica do jutra, kada iza otvorenih pendžera dopiru mirisi vješto i pažljivo pripremljenih iftara i zvuci naše prelijepe narodne pjesme, sevdalinke. Jednostavno rečeno, vrijeme kada je grad obavijen nekim posebnim svjetlom. Iako nisam osoba koja je pripadnik islamske vjeroispovijesti uvijek uživam u tim danima, nekako sam u to vrijeme duhovno ispunjena.
Tokom dana ramazana sa svojim prijateljicama provodim većinu vremena. Imamo naš poseban program. Za vrijeme iftara inače posjećujemo malu tabiju odakle svake večeri top označava prestanak posta. Potom naravno pojedemo slatku hurmu. Vjerujem da je postačima nakon cjelodnevnog odricanja od hrane i vode to zaista poseban trenutak jer znaju da je još jedan težak dan posta prošao, a da su oni bliže duhovnom ispunjenju. Nakon ukusnog iftara odemo do jednog fascinantnog čaršijskog mjesta gdje se služi poznata Zaimova kafa čiji je nastanak priča za sebe. Nekada znamo ostati i do samog sehura. Kasni su to sati ili bolje rečeno mnogo rani sati narednog dana, ali čovjek se osjeća potpuno sigurnim. Mahale nisu prazne, ljudi su sretni i spremni pomoći jedni drugima.
O islamu znam skoro sve. Zapravo, uvijek sam željela znati sve o svakoj religiji jer postoji ona dobra, što više znaš više i vrijediš. Kada bi svi ljudi znali mnogo o svemu ne bi nikada bilo nesuglasica. Među religijama naravno postoji razlika, ali sve nose jednu osnovnu poruku, a to je ljubav. Ljubav prema Bogu, Allahu, ljubav prema drugim ljudima i ljubav prema samome sebi. Svete knjige nas i uče lijepim stvarima u životu. Govore nam kako da lakše, kvalitetnije i ljepše živimo ovaj život.
Sretna sam što sam okružena ljudima različitih religija i neko bi mogao reći da smo mi različiti, ali nismo. Svi mi nosimo iste osjećaje, istu toplinu i istu ljubav koju imamo jedni za druge. Samo se treba znati cijeniti i uživati u svemu jer sve je to naše, zajedničko. A govoreći o samom činu posta za vrijeme ramazana, mogu samo reći da je to nešto prelijepo. Ne služi to tome da neko odbrojava dane i govori koliko je ostalo do kraja radujući se što je bliže njegovom završetku, već da bi ljudi spoznali patnju na ovom svijetu, jer ako ne znaš kako je nešto nemati, nikada nećeš znati cijeniti ono što imaš. Pravi vjernici uživaju u ramazanskim danima i kada oni završe, s nostalgijom se prisjećaju svih divnih trenutaka koje su proveli s porodicom i prijateljima u tim časovima zajedničkih iftara, teravija, a naravno i onim malo težim, trenucima posta.
Završila bih tekst citatom našeg poštovanog i učenog hafiza Sulejmana Bugarija: "Najveća želja u životu je tajna koja se razotkriva, posebno uz ramazan, ali pod uslovom da je postač spreman da otključa skriveni dio sebe, onaj dio gdje leži najdragocjeniji biser, da zaroni čistim dahom u dubine svoje ličnosti, gdje se otvara izvor života, gdje nastupa preobražaj gusjenice u leptira.“