MAJKA EUROPA, NJEN BIOLOŠKI SAT I ŽUDNJA ZA MLADOŠĆU: Prava istina o migrantima i zašto su postali nužni

Debata o migrantima u Europi i dalje je na mnogim mjestima glavna tema, ali problem je u tome što ista zapravo i nije debata u pravom smislu te riječi već političko i emotivno slaganje argumenta na argument. U suštini imamo dvije politike koje se sve oštrije suprotstavljaju jedna drugoj, obmanjujući pritom javnost u podjednakim dozama, piše "Advance.hr".

Istina o migrantima je ipak samo jedna, ekonomska - sve drugo je senzacionalizam punog spektra političkog kompasa.

Zašto ekonomska? Iz nekoliko konkretnih razloga koje ćemo danas sagledati, imajući primarno u vidu Europu, no spomenuti ćemo i druge dijelove svijeta.

Kao prvo, da bi teza imala smisla moramo krenuti od pretpostavke da je aktualni ekonomski model Europe, i gotovo cijelog svijeta, nepomičan i da će takav očito ostati još dugi niz godina. Drugim riječima, ako bismo u jednadžbu ubacili nekakve radikalne ekonomske promjene, i to poprilično radikalne - u smislu napuštanja konzumerizma kao dominantnog aspekta moderne ekonomije - onda se priča mijenja, i samo onda (jer bi se poprilično promijenili načini proizvodnje, transport i sve drugo što sačinjava osnove današnje kapitalističke ekonomije).

Dakle, što su imigranti za Europu? Oni su ekonomska nužnost.

Dokaze za to definitivno ne bismo trebali tražiti u politici, jer politika po tom pitanju djeluje isključivo u svrhu propagande - bilo demonizacijom imigranata bilo njihovom beskompromisnom glorifikacijom. Dokaze treba tražiti u ekonomiji, možda još i točnije - u matematici.

Ukratko - Europa je stara, stara i neodrživa. Već poprilično ulazi u "krizu srednjih godina" i bez "nove djece" možemo se složiti da je na umoru. Ispravak - nije da se "možemo" složiti već se jednostavno moramo oko toga složiti jer pred nama su brojke koje nemaju politički karakter, predstavljaju samo golu činjenicu.

Niti jedno drugo mjesto na svijetu nema stariju populaciju, a ujedno i populaciju kojoj nije baš do "pravljenja beba". Demografska slika je loša, vrlo loša - prosječna dob današnjeg stanovnika Europe je 42,7 godina. 

Stopa plodnosti (ili fertiliteta) je sve lošija. Riječ je o koeficijentu koji pokazuje broj rođene djece po ženi u plodnom razdoblju života. Ukratko - ta stopa, ako se želi osigurati zamjena generacija, trebala bi biti negdje između 2,10 i 2,15.

Koliko stopa fertiliteta iznosi za EU? Svega 1,6. 

Evo podataka i za našu regiju:

Hrvatska - 1,4
Slovenija - 1,6
Srbija - 1,5 (Kosovo - 1,7)
Crna Gora - 1,8
BiH - 1,3 (ne računajući Andoru koja ima 1,1, BiH je na zadnjem mjestu po pitanju stope fertiliteta u cijeloj Europi)
Makedonija - 1,4

Najviše brojke u Europi (1,8) imaju Irska, Island, Švedska, Britanija, Danska i Crna Gora - no, kako smo i spomenuli, ni to nije dovoljno i poprilično je ispod potrebnih 2,1.

Ovo nije toliko novi problem za Europu, ali je problem koji ne odlazi i problem koji biva sve veći iz godine u godinu.

No, zašto Europi uopće trebaju svi ti ljudi? Kako smo i spomenuli, riječ je o ekonomiji. Novi ljudi nisu potrebni samo da bi "obnavljale generacije" - oni su potrebni, u najsirovijem smislu:
a) da bi radili
b) da bi plaćali porez

Nadalje, kako europska populacija stari sve je veći broj umirovljenika koji - na sreću po njih, ali loše za ekonomske brojke - žive sve duže. To znači da im se moraju isplaćivati mirovine. Ali - reći će neki - pa oni su već zaradili svoje mirovine za života? Da, teoretski, ali sigurno se taj novac kojeg su izdvajali nije stavljao "sa strane" da bi ih tamo čekao kada dođu u mirovinu, ekonomija tako jednostavno ne funkcionira. Novac je uvijek u opticaju, a novac koji se umirovljenicima treba isplaćivati u vidu mirovina netko opet mora zaraditi.

Nije riječ samo o umirovljenicima već i o socijalnom sustavu koji zbog demografske krize postaje ugrožen. Da, Europa bi mogla rezati sve to - već to i čini - ali to je opet neodrživo politički. Daljnje rezanje je put u masovne pobune jer radnici neće dozvoliti da se toliki novac uzima od njihovih plaća, a da za to ne dobivaju ništa - trpjet će, jasno, kao što trpe i sada, ali negdje na toj krivulji ipak postoji granica (kojoj se može "doskočiti" pak uvođenjem fašizma ili neke druge vrste diktature, no to je već druga priča).

No, znajući kako ovo nije baš novi problem Europe, kako ga je do sada rješavala? Očito ne povećanom stopom fertiliteta (nju se može malo poboljšati vrlo dobrim demografskim politikama, no ne dovoljno), već opet uvozom imigranata. Pogledajmo primjerice raspad SSSR-a i istočnog bloka - on je došao u idealnom trenutku za Europu. Otvaranjem istočnih granica i kasnijim primanjem zemalja u EU, zemalja kao što su Poljska i Češka, povećao se ukupan broj radnika na tržištu rada i to je omogućilo Europi da još neko vrijeme "gura dalje". Dobili su itekako dobre radnike - obrazovane, ali i kulturalno vrlo slične. No, jednu stvar bivši Varšavski pakt Europi ipak nije dao - mladost za kojom jako žudi.

Brojke nam opet sve govore. Prosječna dob jednog stanovnika Poljske je 40,3, Češke 41,7. Na Baltiku je situacija još i gora - prosječni stanovnik Litve ima 43,3 godine.

Mladi ljudi - koji će raditi, plaćati poreze i obnavljati populaciju, hitno su potrebni Europi. Dakako, ima Europa puno mladih ljudi, ali oni zbog niza razloga nisu voljni pretjerano pridonositi "demografskoj obnovi". Mnogi će reći da su glavni razlozi društveni, no iza svega opet stoji politika i ekonomija (mladi ljudi, bez osjećaja za vlastitu ekonomsku sigurnost, ne žure s djecom, što je sasvim racionalno).

Dakle, ako Europljani neće Europi "dati djecu", tko hoće? Migranti.

Jedini dijelovi svijeta koji danas mogu Europi dati mladost za kojom žudi su, zanimljivo, često oni u čijem je uništenju ona sama sudjelovala. Primjerice Irak, gdje su zemlje poput Britanije i Španjolske aktivno sudjelovale u agresiji - ili pak Libija gdje su, uz SAD, agresiju na tu zemlju 2011. predvodile Francuska i Britanija (uz veće ili manje odobrenje gotovo cijele Europe). Već smo konstatirali kako su stanovnici Europe zašli u "krizu srednjih godina", koliko pak imaju stanovnici iz spomenutih napadnutih zemalja? Prosječni Libijac ima 24, a prosječni Iračanin svega 19.

Što Europa radi dovođenjem migranata? Ona dovodi svoju buduću djecu. No, "majka" Europa nema previše ljubavi, već samo misli na sebe. Njena nova djeca trebaju joj da rade u bolnicama, uslužnim djelatnostima, privatnom sektoru... gdje god treba. U protivnom, primjerice, njemački mirovinski plan već bi bio u problemima.

Pogledajmo idući graf:

Javno izdvajanje za mirovine u postocima BDP-a (izvor: OECD).

Njemačka i druge zemlje Europe (ali Njemačka kao najveća ekonomska sila ponajviše) treba svu mladost koju može dobiti i nije joj više bitno otkuda će ista stići, pa čak i s mjesta gdje postoje jasne kulturološke nekompatibilnosti. Ti detalji su kasnije stvar politike, a ne ekonomije.

Za one koji se bave dugoročnim planovima demografske održivosti, imigracija je jedini način. I vrlo su sretni što uopće mogu privući migrante iz Afrike i Bliskog istoka. To će primjerice biti daleko teže jednom Japanu koji je poprilično zatvorena zemlja te zbog toga danas već ima veliku demografsku krizu koja se osjeća i na ekonomiji.

Oni koji u Europi kontroliraju ekonomiju, koji odlučujući o politici u narednih 10, 20 i više godina, svakako kontroliraju i informacije, a samim time nikako ne iznenađuje pro-imigrantska medijska kampanja koja se itekako osjeća diljem Europe već godinama.

Druga pak strana, ona koja sada snažno politički jača, zapravo nema odgovore, barem ne dugoročne. Kako izvući Europu iz demografske krize? Ponovnim uvođenjem "tradicionalnih vrednota" koje uključuju i povratak žene u okvire majke i kućanice dok bi joj primarna životna funkcija bila rađanje djece? To se neće dogoditi, bez obzira što bi neki to htjeli. Ovi koji su na vlasti sada brzo bi prihvatili tu ideju, da je ista izvediva - njihov plan je možda podjednako brutalan: držanje zemalja Trećeg svijetu u siromaštvu, krizi i povremenim ratovima kako bi isti prostor bio dugoročan "inkubator" za potrebe Europe, za zadovoljavanje njene kvote za novom djecom.

Dakako, planove rade skupine poprilično odvojene od stvarnosti koje misle da se upumpavanjem veće količine novca u medijsku propagandu mogu preko noći stvoriti pro-imigracijski stavovi kod prosječnog Europljanina. Da su u krivu potvrđuje jačanje desnice koja na valu populizma i bez ikakvog konkretnog dugoročnog plana želi domoći se vlasti. Plana očito nema jer joj promjena ekonomije ne pada na pamet - jedino što ta ista desnica na kraju može napraviti je da će silom braniti postojeće ekonomske uvjete od sve većeg vala nezadovoljnih stanovnika, odnosno radnika.

Što se tiče pro-imigrantske politike, ista je ispravna, ali statistički - da, imigrantima se može popuniti kvota, Europa može dobiti "svoju djecu", ali to je samo statistika koja je točna, sve ostalo je niz pretpostavki. Hoće li se migranti adaptirati na novo okruženje? Možda hoće, možda neće. Hoće li se njihov radnički i poduzetnički potencijal uspješno ekonomski eksploatirati od strane zemalja koje ih prime? Možda hoće, možda neće. Pretpostavke su brojne i dalekosežne. Pro-imigrantska politika ne želi govoriti o rizicima, da isti ne posluže kao politički materijal za anti-imigrantsku politiku (iz toga proizlazi i poprilična medijska cenzura kada je riječ o problemima s imigrantima u Europi), no tih rizika je svjesna, ali polazi od pretpostavke da je bolje riskirati s imigrantima nego čekati polaganu i sigurnu demografsku smrt.

U konačnici, netko može biti pro ili anti imigrantski nastrojen, no ne može argumentirati opstanak postojećeg europskog ekonomskog modela bez imigracije. Stvari nisu, možemo to slobodno još jednom ponoviti, uopće političke - govorimo o demografiji, ukupnom broju ljudi, broju radnika, činjenici da bez istih "stroj" ne može funkcionirati. Dakako, postoji oni koji će predložiti razne "optimizacije" poput učinkovitije interne migracije unutar EU, bolju pripremu kadra kod mladih ljudi koji tek ulaze na tržišta rada itd. No, to su sve samo sitni detalji u jednoj puno većoj, i zapravo vrlo jednostavnoj priči - nema novih stanovnika, nema Europe kakvu poznajemo.

Jedino pitanje koje se pritom može postaviti je - želimo li uopće Europu kakvu poznajemo? I želimo li uopće ekonomiju kakvu poznajemo? Mnogi će reći da žele, da je konzumerizam u kombinaciji sa slobodnim tržištem jedino razumno stanje. U redu, ali u tom slučaju imigracija postaje nužna - i mnogi će se s time složiti. Oni koji pak odbacuju imigraciju i u isto vrijeme žele zadržati postojeće ekonomsko stanje, morat će shvatiti da to nije moguće, a osobni stavovi i emocije pritom su potpuno nebitna stvar.