RUSKI S- 300 U RUKAMA SIRIJSKE VOJSKE: Napokon zatvaranje sirijskog neba ili nova top meta za izraelski napad?

Odnosi između Rusije i Sirije su, u najmanju ruku, komplicirani.

S jedne strane ruska vojska aktivno djeluje u Siriji već nekoliko godina i pomogla je sirijskoj u ključnim trenucima kada su militanti i teroristi bili znatno snažniji nego su danas. S druge strane ta suradnja im očito nije apsolutna i Rusija je u više navrata pokazala da je spremna držati Siriju na određenoj distanci, pomažući joj, ali ne i do te mjere da bi Sirija nabujala u znatno snažniju vojnu regionalnu silu.

Postoji teoretski više razloga za to - jedni će reći kako Rusiji tako paše, da imaju Siriju koja će morati dugoročno ovisiti o njihovoj vojnoj pomoći i samim time biti neka vrsta protektorata. Drugi pak smatraju kako Rusija mora popuštati, barem djelomično, pred pritiscima drugih aktera kao što su Izrael i SAD.

Drugim riječima, Rusija je mogla pravovremeno učiniti sirijsku vojsku znatno snažnijom i opremljenijom za obranu od vanjskih neprijatelja. No, to je ujedno i prostor na kojem se vrši najveći pritisak na Rusiju upravo od strane sirijskih vanjskih neprijatelja. SAD i Izrael žele pod svaku cijenu imati mogućnost što "slobodnijeg" ulaska u sirijski zračni prostor da tamo mogu po želji gađati sve što hoće. Uvjet za to je da Sirija bude slaba u domeni protuzračne obrane, što definitivno i jest ako se uzme u obzir broj stranih zračnih napada i opća učinkovitost sirijske protuzračne obrane.

Rusiji se na neki način pritom poručilo nešto u stilu: "Možemo u Siriji ratovati putem posrednika i godinama ako treba, ali krovna pravila igre ne smiju se mijenjati - ne smije se ugroziti naš ulazak u sirijski zračni prostor". Ili, drugim riječima, sirijski vanjski neprijatelji ne mare toliko koliki će gubici biti na strani "potrošne vojske" islamističkih militanata i džihadista, ali zato itekako brinu ako bi njihove snage došle u opasnost.

Stvar je donekle i u domeni političkog PR-a. Što američku javnost briga hoće li njihova administracija koordinirano poslati 100 ili 200 tisuća bliskoistočnih džihadista u smrt? Za mnoge su ovo čak i nepostojeće priče, zanemariva siva zona vanjske politike. No, da kojim slučajem samo jedan američki vojni zrakoplov bude srušen iznad Sirije digla bi se velika buka, bio bi to eksplozivni skandal koji itekako ide u prilog tezi o američkoj izuzetnosti.

Vrlo slično stvari stoje i u Izraelu s time da tamošnja javnost, iako mediji o tome ne govore često, jest svjesna da njihove zračne snage gotovo svakodnevno izvode napade u Siriji. To je već i neka vrsta ponosa jer izvesti toliko napada, a govorimo o stotinama, bez gotovo ikakvih žrtava (najmanje jedan izraelski vojni zrakoplov jest srušen, ali u širem kontekstu to je opet zanemariva brojka).

Da ni ne govorimo da zemlje poput Izraela i SAD-a se ponekad poigravaju sa Sirijom kao što se mačka poigrava s već ulovljenim mišem kojem je sudbina zapečaćena. Dok sirijsko nebo nije adekvatno branjeno uvijek ostavlja prostor za veliku operaciju u kojoj bi iz zraka bilo izbrisano kompletno sirijsko vodstvo, piše advence.hr. 

No, ako bi sirijsko nebo postalo adekvatno branjeno cijela priča mogla bi se znatno promijeniti - u tom slučaju svaki neprijateljski zračni napad bio bi ujedno i konkretan rizik, i to prevelik rizik za zemlje koje su "naučile" da mogu napadati bez ikakvih posljedica, a u tome svakako prednjači Izrael.

Sada, kako smo i imali prilike saznati situacija se potencijalno poprilično mijenja. Rusija je izgubila jedan vojni zrakoplov za vrijeme izraelskog zračnog napada na Latakiju - sirijska zastarjela protuzračna obrana pokušala ga je srušiti, ali je greškom srušila ruski Il-20 s 15 vojnika. Za Rusiju nema dvojbe, krivac nije sirijska vojska već izraelska - a jučer su objavljeni i podaci koji, kako tvrde iz ruskog ministarstva obrane, potvrđuju da se izraelski lovac "sakrio" iza ruskog zrakoplova kako bi isti završio kao meta sirijske rakete.

Sve u svemu, donijeta je odluka da će Rusija sada naoružati sirijsku vojsku s nečim "konkretnim", a to nešto konkretno zove se S-300 protuzračni sustav.

Priča oko dostave tog sustava Siriji do sada se već pretvorila u sagu. Naime, pregovori između Damaska i Moskve vode se još od sredine 2000-ih godina, no do danas sirijska vojska nije dobila ono što je tražila - a prema svemu sudeći i platila.

Zašto Rusija nije dostavila S-300 Siriji? Očito zbog vanjskih pritisaka. Izrael se naročito "borio" da se to ne dogodi upozoravajući Rusiju da bi takav sustav u rukama sirijske vojske promijenio "stratešku ravnotežu u regiji". Rusija je, zbog ovog ili onog razloga, 2012. godine odlučila obustaviti planiranu dostavu sirijskoj vojsci. Slično su tada blokirali i dostavu S-300 sustava Iranu, no u tom slučaju mogli su se barem pravdati kako od dostave odustaju zbog UN embarga koji je tada bio na snazi - zabrane prema Siriji pak nije bilo.

Kako god da bilo, Sirija je sve ove godine iz zraka bila nebranjena. Da, Rusi jesu naoružali naprednim sistemima svoju vojnu bazu kod Latakije, ali isti definitivno nisu predstavljali prijetnju stranim silama koje su redovno nastavile bombardirati Siriju, naročito Izrael.

Postoje razne priče po pitanju zašto S-300 nije dostavljen Siriji. Neki su spekulirali kako Sirija zapravo isti nije platila jer nema dovoljno novca. Teško, za tako važnu opremu novca bi definitivno bilo, a i Rusija je ranije oprostila čak 10 milijardi USD sirijskog duga prema njoj upravo na temelju dogovora da će Sirija za taj novac kupovati rusko naoružanje.

Sada pak, kada je srušen ruski vojni zrakoplov, Rusija je naglo promijenila priču i odlučeno je da će S-300 ipak biti isporučen Siriji "u roku od dva tjedna", a to su potvrdili i visoki vojni dužnosnici kao i ruski predsjednik Putin (koji je već i telefonski obavijestio izraelskog premijera da će se to dogoditi).

Prije nego se pak osvrnemo na konkretan vojni značaj prisutnosti takvog sustava u rukama sirijske vojske, treba spomenuti i jednu eventualnost. Da, Rusija jest rekla "S-300 stiže za dvije sedmice", ali, poznavajući kompleksne prilike koje vladaju oko Sirije, ove izjave za sada ipak treba tretirati kao samo izjave - riječi, a ne djela. Tek kada se S-300 stvarno pojavi u Siriji, u rukama sirijske vojske, moći ćemo sa sigurnošću reći kako su se odnosi snaga promijenili.

Rekavši to, pogledajmo što bi S-300 zaista značio za razvoj situacije. Iako je sustav proizveden još 70-ih godina za vrijeme SSSR-a, S-300 i danas slovi za jedan od najboljih na svijetu kada je riječ o protuzračnoj obrani. Primarni cilj mu je kontrola zračnog prostora i eliminacija lovaca, bombardera, raketa i drugih zračnih prijetnji.

Postoji nekoliko verzija sistema. Rusija najbolju verziju čuva za sebe dok se za izvoz daju donekle slabije S-300PMU2 verzije koje nemaju sve kapacitete kao primjerice naprednija S-300VM. No, sudeći prema pojedinim informacijama, Rusija sada Siriji planira dostaviti napredniju verziju što bi bio još jedan dodatni plus u obrani zračnog prostora.

No, svaka varijanta bila bi dobra. S-300 omogućio bi Siriji da daleko bolje detektira izraelske vojne zrakoplove - čim isti polete iz baza u Izraelu. S-300 operacije su u potpunosti automatizirane i mogu pratiti veliki broj meta u isto vrijeme što je jedna od njegovih većih komparativnih prednosti.

S-300 koristi cijeli niz raketa srednjeg do dalekog dometa. Većinom je riječ o raketama s bojevim glavama od 130 ili 150 kg, no postoje i laganije varijante od 24 kg s vrlo preciznim navođenjem.

Isti bi vjerojatno bio integriran u rusku mrežu što znači da se više neće moći dogoditi da sirijska strana slučajno ruši ruske zrakoplove jer ih sustav već unaprijed prepoznaje.

Riječ je o notorno kompleksnom sustavu za upravljanje, no sirijska vojska zacijelo već ima kadrove koji su prošli obuku - upravo zbog činjenice da proces nabave traje već više od 10 godina.

Rusija ima i naprednije sisteme, S-400, a od 2020. u službi bi trebao biti i još moćniji S-500. No, S-300 je svakako i više nego adekvatan i predstavlja kvantni skok u odnosu na S-200 s kojima Sirija raspolaže (a "učinkovitost" istog smo vidjeli prije desetak dana kod Latakije).

Svejedno, pitanje se postavlja zašto Siriji nije dostavljen napredniji sustav, odnosno S-400? Dobro, može se reći da je dostava S-300 zapravo ispoštivanje ranijeg sporazuma, no sasvim je jasno da ovdje nije riječ o sporazumima već o novom trenutku nakon rušenja ruskog Il-20.

Neki će reći kako ovim potezom Rusija ipak malo i dalje izlazi Izraelu u susret. Naime, čak i laiku je jasno da će izraelska tehnologija za elektronsko ometanje prije savladati S-300 nego što bi mogla S-400 sustav koji ima bolje kapacitete u tom pogledu.

To nas dovodi i do jednog od ključnih pitanja. Ako S-300 zaista bude predstavljao konkretnu prijetnju izraelskim zračnim snagama, zašto ga jednostavno ne unište? Pretpostavka jest da sustav ima adekvatnu samoobranu koja uključuje pojedine napredne metode - kao što je primjerice ispaljivanje mamaca i ometanje signala - ali tu su i pojedine "rudimentarne" kao što je kamufliranje samog sustava s mrežama i ukopavanje istog u rovove.

Može li to Izrael nadjačati? Neki su uvjereni da može. Štoviše, pojedini vojni entuzijasti tvrde kako je sam sustav zapravo poprilično beskoristan jer ga se može "omamiti" i preopteretiti, teoretski, velikim brojem mamaca, recimo roj dronova, koje bi ovaj rušio dok bi glavna snaga, vojni zrakoplov, gađao pak njega. Ima li istine u tome? Tko zna - naime, ono što je zanimljivo je činjenica da S-300 zapravo nikada još nije bio testiran u stvarnoj borbi. Zbog toga su brojne pretpostavke o njegovoj učinkovitosti, ili ranjivosti, još uvijek u domeni spekulacija.

No, možda ne zadugo. Ako se Rusi budu držali plana, S-300 bi uskoro mogao doživjeti svoje vatreno krštenje, a ono će pak uvelike odrediti njegov status - kao i njegovih nasljednika. Stvar je posve jasna - ako isti bude promptno uništen od strane izraelskih zračnih snaga (a iznimno je vjerojatno da će im biti top meta čim se pojavi u rukama sirijskih vojnika, odnosno čim se Rusi maknu), reputacija će mu također biti uništena. No, ako bi pak počeli padati izraelski lovci stvorio bi se red pred vratima ruskog proizvođača.

Postoji i treća varijanta - da Rusija, strahujući od uništenja S-300, ali i od mogućnosti rušenja izraelskih vojnih zrakoplova, naredi postavljanje istog negdje poprilično daleko gdje neće biti od puno koristi. Napredna verzija, S-300VM, može pokrivati prostor u radijusu od 250 kilometara što nije malo, ali nije ni puno. Kada bi bio postavljen kod Damaska to bi bilo vrlo učinkovito jer bi pokrivao gotovo cijeli prostor Izraela. Ako ga se pak primjerice smjesti kod Latakije nebo iznad južne Sirije ostaje bez obrane.

No, Izraelci su poznati po svojim "zaobilaznicama" i u tom slučaju ne bi iznenadilo da uđu u tuđe zračne prostore (Jordan, Libanon) i napadnu sustav iz nekoliko pravaca. Sustav se može simultano suočiti s do 24 vojna zrakoplova ili 16 balističkih meta. Što ako Izrael napadne s 30 zrakoplova simultano? Ako im cilj bude uništiti S-300 pod svaku cijenu onda će definitivno i pokušati na razne načine. Jasno, Siriji bi ih trebalo nekoliko, no toliko neće dobiti.

U svakom slučaju, kako smo i spomenuli, sustav se tek treba pojaviti u rukama sirijske vojske. Svaki dan dok se ne pojavi je dan kada će Izrael pokušavati pritiscima, ponudama i pregovorima spriječiti tu dostavu, a ne bi iznenadilo ni da pokrenu jedan veliki napad na Siriju, a možda i na Damask, neposredno pred postavljanje istog što bi opravdali "obranom nacionalne sigurnosti" - bila bi to čista agresija, ali, imajući u vidu dosadašnje odnose prema izraelskim napadima, to bi im vjerojatno i prošlo.

(Novi.ba/Advance.hr)