Nuh a. s. - čovjek koji je živio 950 godina
Nuh a. s. je bio jedan od odabranih (ulu-l-azm) poslanika. Živio je 950 godina i skoro cijeli svoj život je proveo pozivajući svoj narod da se vrati vjerovanju u Allaha dž. š.
Nuh a. s. se u Kur’anu spominje na mnogo mjesta, čak je i jedna cijela sura nazvana po njemu. Nuh je bio zahvalan Allahov rob. Bio je skroman i dobar čovjek. Uvijek je govorio istinu. Njegova smirenost bila je nadaleko poznata. Ljudi su dolazili do njega kako bi ga pitali za savjet. Njegov ugled kao povjerljivog i ljubaznog čovjeka pomogao mu je kada je bio izabran za poslanika, tako da je uspio pridobiti nekoliko sljedbenika. Svi njegovi sljedbenici bili su siromašni, jer su bogati bili isuviše oholi.
Nuhov narod je bio jedan od najgorih i najizopačenijih naroda koji je ikada postojao na zemlji. Bili su poznati po bogatstvu koje su imali. Njihovo bogastvo ih je toliko zaslijepilo da su sve gledali kroz ličnu, ovodunjalučku korist. Čak su razmišljali o tome da li bi imali korist kada bi vjerovali u Allaha dž. š. Bili su nekulturni i oholi. Allah im je dao bogastvo, zemlju, lijepe kuće, ali umjesto da zahvaljuju Allahu zahvaljivali su kipovima koje su sami sebi pravili i koje su oni ukrašavali.
Allah je odlučio da im pošalje poslanika. Poslao im je jednog od njih kao poslanika, kako bi mu oni što prije povjerovali i vratili se pravoj vjeri. Poslao im je Nuha a. s. Dok je Nuh pozivao bogatije ljude da ga slijede i da vjeruju u Allaha dž .š., oni su mu govorili: "Ti si čovjek kao i mi. Mi ne vidimo da si i po čemu poseban. Imaš samo nekoliko sljedbenika i oni su siromašniji i neugledniji od bilo koga od nas. Mi ne mislimo da si ti bolji od nas. U stvari, mi mislimo da si ti lažov." Uprkos ovakvim izjavama, Nuh je strpljivo nastavio da ih poziva na pravi put, te da ih opominje da će ih stići kazna ako ne budu vjerovali. Njegov narod je tada otišao još dalje i tražio je od njega da ih kazni tom kaznom kojom im prijeti. Nuh im je na to smireno odgovorio: "Samo Allah vam može pokazati kaznu, a kad On to učini, onda neće biti spasa. Nijedan od mojih savjeta vam neće pomoći ako Allah želi da ostanete neupućeni. Allah je vaš gospodar i Njemu ćete se vratiti."
Nakon određenog vremena, Allah je obznanio Nuhu da mu se više niko neće pridružiti, te da je vrijeme da počne sa gradnjom lađe. Dok su vjernici radili na lađi, nevjernici su ih vrijeđali i ismijavali. Mislili su da su poludili jer prave lađu u pustinji. Vjernici su vjerovali da je sve što im Allah naređuje, dobro za njih, tako da nijednog trenutka nisu posumljali u mudrost o gradnji lađe. Dok su nevjernici ismijavali i vrijeđali vjernike, strpljivi Nu im je odgovarao: "Iako se vi nama smijete i mi se smijemo vama na isti način. Uskoro ćete saznati koga će stići Allahova kazna."
Kada je lađa bila završena, Nuhu je naređeno da se ukrca u lađu i uzme od svih bića po jedan par - muško i žensko, svoju porodicu i sve vjernike. Kiša je poočela da pada i nevjernici nisu ni slutili da im je to kazna. Bilo im je drago jer je prije toga bila velika suša. Dok su se vjernici ukrcavali na lađu Nuh je zvao i svoga sina da pođe sa ostalim vjernicima. Ovaj je to odbio, vjerujući da će se spasiti potopa tako što će se popeti na najveće brdo. Nuhu je bilo žao njegovog sina, ali mu onda Allah dž.š. odgovara: "O Nuhu, on nije čeljade tvoje, rekao je On. Jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš.! Savjetujem ti da neznalica ne budeš."
Nakon duge plovidbe, Allah je naredio zemlji da upije vodu, a nebu da zaustavi kišu. Lađa se zaustavila na brdu zvanom El-Džudijj. Sve se polako vraćalo u normalno stanje, muslimani su sada mogli mirno da žive, dok su se životinje ponovo raširile po zemlji.
1955. g. Francuz Fernand Navara je na visini od 4.250 metara naišao na drvenu masu od koje na jednu pravilnu i drugu savijenu dasku. To je glečer gdje nema ni drveća ni naselja. Analize su pokazale da je to drvo staro oko 5000 godina. Vjeruje se da je ovo jedan od ostataka Nuhove lađe.