Doživljaj ramazana: Najljepši poklon našem srcu

Kako se primiče ramazan sve više o njemu razmišljam. Pitam se kakav će mi ove godine ramazan biti? Znam da u svemu tome nisam jedini. Znam da se vjernici i vjernice širom svijeta spremaju za njegov doček. Neki sa neskrivenom radošću, neki sa zebnjom pribojavajući se dugih toplih ljetnih dana. Neki će ga dočekati u zdravlju, drugi u bolesti. Neki će biti slobodni i moći će da se uključe u ramazanske aktivnosti, neki će morati da rade, u školu da idu i vjerovatno neće moći da se ramazanu u potpunosti posvete.

Oni koji su navikli postiti ne postavljaju pitanje zašto, koliko dugo, da li treba ili ne treba, mora li se ili ne, oni jednostavno ulaze u ramazan sa nijetom da ga u potpunosti od prvog do posljednjeg dana preposte. Nijedan ramazan nije isti iako je ibadet svake godine identičan. Svaki ramazan nosi sa sobom nešto posebno. Za svakog od nas ramazan je jedinstven doživljaj koji se riječima ne može opisati kao što je jedinstven način na koji se neko nosi sa glađu i žeđu, kako razmišlja, kako ibadeti, kako pristupa iftaru, kako doživljava radost koja ga ispunjava kada izgovara Allahumme inni leke sumtu ve bike amentu ve alejke tevekkeltu ve ala rizkike eftartu, (Bože moj zbog Tebe postim, u Tebe vjerujem, na tebe se oslanjam i sa Tvojom nafakom se iftarim). Ramazan se doživljava. Ramazan se živi.

Da bi doživljaj ramazana bio potpun način našeg života se u tom mjesecu mora promijeniti. Oni koji se ukrcaju na lađu posta oni su već počeli sa promjenama. Prva novost koja nas dočeka u ramazanu jeste teravija. Dolazeći u džamiju svaku noć naš život dobiva sasvim novi tok. Susreti sa ostalom braćom i sestrama koji nakon dugog ramazanskog dana krunišu svoj post padajući Allahu na sedždu ispunjava naša srca radošću. U teraviji bi srce trebalo da nađe svoj smiraj, da se opusti i da uživa u učenju Kur'ana što nažalost u mnogim našim džematima ne nalazimo. Umjesto opuštajućeg namaza imamo počesto tako brzo obavljanje tog namaza gdje se stiče dojam da se održava natjecanje u brzini klanjanja. Moguće da je zbog prirode posla kojim se ljudi bave (ruralna područja) došlo do povećanog tempa prilikom obavljanja teravije, mada takav namaz ne ispunjava u potpunosti svoju svrhu zbog koje je propisan, a to je ibadet, učenje Kur'ana, njegovo slušanje i uživanje u Allahovim riječima.

Druga promjena koja se dešava u našim domovima je sehur. Probuditi se prije zore, zatim se pripremiti za naredni dan unoseći potrebne kalorije nije nimalo jednostavno. Znajući za to Poslanik a.s., je često govorio da je berićet u sehuru. Pitao sam samog sebe gdje je taj berićet, u čemu se nalazi, kako mogu da ga vidim ili se on samo osjeća? Kroz dugi niz godina sam spoznao (barem za sebe) o kakvoj vrsti berićeta se radi. Pogledajte lica svojih ukućana koji su zajedno sa vama ustali na sehur. Primjećujete li da se neko ljuti, da je mrzovoljan? Naprotiv, neka posebna atmosfera ispunjava kuću, lebdi oko naše sofre. Spremni smo da se našalimo. Pogledi su nam blagi. Radost zrači iz očiju. Često bacamo pogled na sat da ne bi prekoračili preko dozvoljenog vremena. Pripremamo se za ibadet. I dok traju te pripreme osjećamo kako Allahova milost tj. blagost se spušta na nas, našu porodicu i naš dom. Blagost i samilost u odnosima jednih prema drugima je taj berićet koji nam Allah šalje i kojeg imaju samo one porodice koje dok uzimaju posljednje gutljaje vode donose nijjet da u ime Allaha i uz njegovu pomoć taj dan preposte.

Nakon sehura nam dolazi sabah namaz gdje se u toku ramazana primjeti pojačana aktivnost. Započeti post i imati mogućnost sabah namaz u džematu obaviti je za mnoge prilika koja se ne propušta. Oni koji su obavili jaciju i teraviju u džematu kao da su pola noći proveli u ibadetu, a ko još i na sabah dođe kao da je čitavu noć bio u ibadetu. I na sabahu se ponovo susrećemo sa našom braćom i sestrama. Ponovo bez ijedne riječi snažimo jedni druge i bodrimo da ustrajemo na pravom putu. Negdje se poslije sabah namaza uče mukabele, a negdje poslije podne ili ikindije gdje se u toku mjesec dana prouči cijeli Kur'an. Žalosno je konstatovati da mnogima prije ili poslije ramazana prođe i po nekoliko mjeseci a da ne otvore Kur'an.

Nakon sabah namaza se svako posvećuje onoj aktivnosti shodno vremenu i obavezama koje ima pred sobom. Zatim nam dolazi podne a poslije nje ikindija gdje se takođe primjeti veći broj klanjača. Zbog te pojačane aktivnosti, zbog ibadeta u kojem se postač nalazi dok posti naš Poslanik a.s., je želio da ramazan traje godinu dana.

Posebnu radost predstavljaju pripreme za iftar. Kupuju se razne namirnice, limun za limunatu, hurme bez kojih se ne započinje iftar, vruće pogače, frišak kajmak za topu itd. Domaćice se užurbano kreću kuhinjom pazeći da sve bude na vrijeme i u samom tom činu pripreme hrane za iftar se osjeća jedan vid pobožnosti. Iftari su najčešće kolektivni bilo to u krugu porodice, bilo to sa drugim porodicama, bilo to u džematu. Iftari nas povezuju, prije svega naše porodice jedne sa drugima a također i sa drugim vjerničkim porodicama. Doživljaj iftara je jedinstven. To je čin u kojem uživa i duša i tijelo što ne možemo naći nigdje drugdje. Onaj obični gutljaj vode, ona hurma s kojom prekinemo post budi u nama sve receptore za ukus, miris, boju i izgled. Sam čin iftarenja nije samo puko jelo i piće, on postaje ibadet. I kao što ni u ibadetima nije dobro pretjerivati tako ni prilikom iftara se ne smije pretjerivati. Allahova milost se spušta na one koji sjede za iftarskom sofrom i koji čekaju znak bilo to ezan, bilo to pucanj topa, bilo to premještanje kazaljki bilo to promjenu digitalnih brojeva čime se označava da je još jedan dan posta, ibadeta, borbe, odricanja prošao. Međutim, sa prolaskom svakog dana odlazi nam jedan po jedan dan Allahove milosti. Zato se radujem svakom novom iftaru, jer je to moj lični susret sa Allahom, sa Njegovom milošću, sa Njegovom blizinom. Znam da je Allah tu. Da čuje moje dove, moj šapat. Radujem se kada znam da sam prepostio još jedan dan. Nadam se i molim Allaha da mi ga ukabuli i očisti od primjesa nifaka i da me zaštiti na Sudnjem danu od džehennemske vatre. Radujem se što moja porodica sjedi za istim stolom, što smo zajedno na pravom putu i što će ih post uzeti u svoju zaštitu onog dana kada ja to ne budem mogao.

Post mjeseca ramazana je doživljaj u kojem i tijelo i duša putuju na put oplemenjivanja, put distanciranja od svega što je loše, put koji za neke izgleda tegoban mada oni koji tim putem putuju uživaju na svoj način. Interesantno je kada prođe ramazan da svi mi zaboravimo na duge tople dane koji su nas pratili tokom ramazana. Zaboravimo na momente gladi i žeđi zbog kojih smo nekada pomislili da nećemo taj dan moći prepostiti. Zaboravimo na sve tegobe, neprospavane noći, umor i ostalo, i na kraju sa nama ostane samo onaj naš lični doživljaj ramazana kojeg kao najljepši poklon nosimo u svome srcu.

mr. Bilal ef. Hodžić