ISPOVIJEST TRUDNICE O KOJOJ REGION BRUJI: "Ginekolog me udario po zadnjici, A ONDA MI REKAO..."
Jedna trudnica iz Hrvatske podijelila je svoje šokantno iskustvo kada je otišla na pregled kod ginekologa.
Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti:
"Situacija: Ja u kasnim tridesetim, srećno trudna očekujem svoje drugo dijete. Prvo je već stasalo do doduše u tvrdoglavog trogodišnjaka, ali ipak trogodišnjaka. Sad je sve malo lakše.
Raduje me trudnoća, raduje me moje buduće dijete, moj mozak blaženo pluta okupan hormonskim koktelom, ništa ne može da poremeti unutrašnji mir i sreću...
Mjesto radnje: Jedan zagrebački dom zdravlja, ordinacija ginekologa, redovni pregled trudnice.
Cijeli svoj fertilni život odlazim na ginekološke preglede ljekarima na koje imam pravo kao zaposlena žena koja od plate odvaja za zdravstveno. Čak sam jedna od onih skeptičnih prema privatnim ljekarima jer mislim da to što je neko sam sebi dobar menadžer i marketinški stručnjak i pregled naplaćuje papreno ne garantuje i da je automatski bolji stručnjak od svog kolege koji ima manje ambicije za promocijom i zaradom. Čak trpim i česte promjene ljekara u ordinaciji, duga čekanja na pregled, gužve u čekaonici, lošiju opremu...", započinje svoju ispovijest anonimna žena za portal Miss7.
"I tako eto mene na pregledu, negdje oko 16-e nedjelje trudnoće. Radujem se kad ljekar kaže da će raditi ultrazvuk jer znam da će možda reći i nešto o polu djeteta, ovo je vrijeme kad se to već vidi. S druge strane nisam previše uzbuđena. Duboko sam uvjerena da je dječak. U dugoj i bogatoj istoriji donošenja djece na svijet u porodici mog muža dokazano je da on i njegova braća uspjevaju da "proizvedu" samo mušku djecu. Moj sin već ima petoricu braće od stričeva, a ni dvije prethodne generacije nisu bile ništa drugačije.
Ljekar šuti, naši susreti se odvijaju uglavnom u tišini. Kopa po meni onom sondom - ne, ultrazvuk u ranim nedjeljama trudnoće nije onaj sladunjavi kao na filmu, gdje se sondom prelazi preko velikog trudničkog stomaka, muž te drži za ruku i raznježeno gledate u monitor na kojem vidite samo neke sive mrlje i ništa ne kapirate. Ne, u onom sam ponižavajućem položaju na ginekološkom stolu, raskrečena, njegove uši su negdje između mojih stopala.
Doktor ćuti, ćuti... Onda, pomalo pobjedonosno: "Izgleda da imamo ženkicu ovdje! Da, da, ženkica je!" Pomalo sam zbunjena, pomalo u šoku. Ne zbog toga što je rekao nego što nosim žensko dijete. Pardon, ženkicu! U našoj porodici? To je presedan! Može li biti istina? Ne mogu da vjerujem! Svi će pasti u nesvjest!
Doktor je jako zadovoljan (kao da je "ženkica" nekako i njegova zasluga). Za pohvalu i podršku još me pljesne po lijevoj strani zadnjice dok pokušavam da se iskobeljam iz onog vražjeg stola...
Sve moje prijateljice vrište uglas kad im prepričavam scenu: "Ženkica??? Rekao ti je ŽENKICA? Pljesnuo te po zadnjici??? I, šta si uradila?!"
Nisam uradila baš ništa. Nisam se izdrala na njega, nisam ga pljusnula natrag (ali ne po guzi), nisam ga prijavila lekarskoj komori, ni nekom povjereniku za etiku, nisam ga opanjkala u novinama... Nisam ništa, nisam se čak ni uvrijedila.
Mislim da su dva razloga za to - prvo bila sam u šoku što ću roditi djevojčicu (iliti ženkicu, žensko mladunče neke životinje) i radovala se tome do neba. Drugo, da to su oni trudnički hormoni zbog kojih smo zaštićene od svih piz...ija ovog svijeta, ravnodušne na sve gluposti oko nas, koncentrisane samo na dijete koje nosimo u sebi i lebdimo u nekom oblaku nestvarnosti.
Kako bi inače moglo igdje ikada da prođe da te neko s kim imaš isključivo profesionalan odnos pljesne po goloj zadnjici, čak i ako mu je posao da pregleda tvoj drugi nagi dio tijela, a dijete ti nazove pogrdnim imenom?"