TEODORA JE POSLIJE LJETOVANJA JE OTKRILA DA IMA RAK KOŽE: 'Kreću mi suze, nisam bila spremna za hitnu intervenciju'
Prva pomisao mi je bila da ću ovakvim tekstom, kako kažu naši klinci, smračiti mnoge bezrazložno, a neke možda i sa razlogom uplašiti, kaže Teodora N. u svom upozorenju.
Kada sam ipak bolje razmislila i izvagala razloge za i protiv, shvatila sam da ova moja priča ne može nikom donijeti ništa loše, već naprotiv da može možda da raširi svijest o tome da definitivno svi treba da povedemo više računa o štetnosti sunca i da prestanemo da ga smatramo za slabog protivnika. I ne samo kada smo mi odrasli u pitanju već i naša mlađa pa čak i starija djeca - piše Teodora N. za sajt "Grčkainfo.com"
Ja sam ona generacija u čijim čitankama smo mogli čitati izreke "Ko se sunca krije - bolje da ga nije". Ja bih ipak sada to rekla malo drugačije "Sunca treba da se krije, jer će biti da nas nije". Moja priča teče ovako...
U Grčkoj ljetujem od kad znam za sebe. Onaj sam tip plivača koji je zimogrožljiv i kojem je uvijek hladno da uđe na jedan u vodu pa zato prije ulaska uvijek imam svoju proceduru: prvo se nekih sat vremena "čvarim" na suncu ispijajući kafu i tek kad sa mene krenu da padaju graške znoja zaletim se u more. Izlazak iz mora isto kao povratak: prvo se grijem na ležaljci na suncu, a u hladovinu idem tek kada sam potpuno suva. Svih ovih godina redovno sam nanosila na telo kreme sa visokim faktorima i valjda su me one čuvale od toga da ne izgorim. Sve do prošle godine...
Prošle godine na moru bila sam potpuno opuštena. Mislila sam sunce nije jako, stavit ću kremu samo ako budem osjetila da počinjem da gorim. I tako narednih 15 dana.
U julu u blizini lijeve prepone primijetim nov crn mali mladež koji nikada ranije na tom mjestu nisam imala. Nisam se uplašila, pratila sam mu rast i već u decembru shvatila da je za samo par mjeseci narastao na veličinu zrna graška. Odlazim na nagovor muža na VMA kod dermatologa prilično opušteno. Iako u glavi svjesna da nije dobro kad je mladež crn i pritom raste takvom brzinom, ipak ulazim u ordinaciju samouvjereno i sa mišlju "Neće to mene, te loše dijagnoze uvijek se dešavaju nekom drugom".
Doktorka pregleda mladež i ćuti, posmatra ga kroz dermoskop... Pita me koliko naglo je porastao i za koji period. Kada sam joj rekla da rast traje od jula do otprilike decembra, istog trenutka je rekla "Ovo HITNO mora da se skida i to već sutra!"
Iz mene nestaje sva samouvjerenost sa kojom sam kročila u ordinaciju, shvatam da sam možda pogriješila u onoj svojoj procjeni "Neće to mene" i kreću mi suze. Nisam bila pripremljena da čujem od nje HITNA INTERVENCIJA. Cijelu situaciju počinjem da gledam drugim očima, i razmišljam u sebi da čim ona toliko insistira da se hitno odstrani već sutra, neće tu biti mnogo veselih vijesti.
Aha, pali mi se lampica: znači ona već vidi rak u mladežu čim neće da mi kaže. U suprotnom da je vidjela da je sve ok sigurno bi mi rekla "Gospođo, nemojte brinuti, po mom iskustvu i izgledu mladeža ovo ne bi trebalo da bude ništa maligno".
Odlazim kući i čekam rezultate. Da ih ne bismo čekali 2-3 sedmice koliko se najčešće čeka na rezultate biopsija na VMA, muž sljedećeg jutra odnosi mladež spakovan u epruveti u Zavod za laboratorijsku dijagnostiku koji šalje rezultate pacijentima na email nakon dva dana.
U ta dva dana kreću duboka i crna razmišljanja šta ako ipak jeste loša vijest... Kreću razmišljanja da li i šta reći djeci, kada im reći i na koji način reći, a ne uplašiti ih i rasplakati... Koje životne savjete sam propustila da im kažem - možda me uskoro više neće biti, moram ih uputiti u sve... Razmišljanja kome sigurno neću reći - mojoj mami od 82 godine da je ne bih tako staru i nemoćnu potresala... Kakva zaduženja i obaveze im ostaviti ako me ne bude bilo... I svašta nešto crno, najcrnje...
Guglam rak kože i dobijam najgore moguće slike crvenih krvavih rupa na nosu, na glavi, po cijelom licu... Naravno Guglam o svojoj situaciji, kao što svi radimo kad imamo neke simptome, ali svaki tekst na koji nailazim govori "Ukoliko je vaš mladež promijenio oblik, narastao ili je crne boje, bez odlaganja idite kod ljekara!"
Prolaze dva dana, rezultati stižu na moj i na suprugov email istovremeno. Kratko piše: Carcinoma basocellulare cutis, adenoidni tip. Rak kože - jedna od 4 vrsta. Riječ Carcinoma bubnji u glavi...
Užas! Pa ja imam onu najgoru bolest od koje se umire i za koju sam uvijek mislila da "neće to mene, to uvijek slušamo da imaju neki drugi". Opet guglam, svuda piše da ta vrsta kancera nije strašna, nema metastaze, ne širi se, ne vraća se... Uzrok nastanka - naravno dugotrajno izlaganje suncu bez adekvatne zaštite.
Muž bez mog znanja i da me ne bi uplašio još više (kasnije mi priznaje) poziva telefonom doktorku iz Zavoda potpisanu na rezultatima, da je pita koja je to vrsta raka, kako liječiti, kada početi, može li se liječiti i koliko uspješno. Ona mu odgovora da je u pitanju najbolja vrsta raka koju sam mogla da dobijem!? Nije smrtonosno, u većini slučajeva ne metastazira i uglavnom se ne vraća. Da ne treba da budemo zabrinuti i da mnogi godinama žive sa tim, ne odlazeći kod ljekara, ni ne znajući čak da imaju rak.
Nakon 3 dana odlazimo sa rezultatima i kod doktorke na VMA koja me je operisala. Ona čita dijagnozu i viče "Odlično! Pa ovo je super!?" i potvrđuje mi ono što je već rekla i doktorka iz Zavoda: ne treba da se brinem, rak jeste, ali srećom nije opasan. Još uvijek zbunjena, ne shvatam baš najbolje šta mi se dešava, ali vjerujem da ću biti dobro. Doktorka pogleda ranu, skine konce, očisti je, kaže odlično izgleda. "Obavezno izbjegavajte sunce i sunčanje, posebno u časovima kada je ono najjače. Pa se vidimo na kontroli za 6 mjeseci."
Za mene više nema sunčanja. Bar ne u onoj mjeri koliko sam praktikovala do prošle godine. Ostalima savjetujem da paze da ne izgore, da stavljaju kreme sa zaštitnim faktorima, a posebno da sklanjaju svoju djecu u vrijeme najjačeg sunca popodne.
