URNEBESNO! Ženio se čak TRI puta, a sada objasnio zašto je to radio, neće vam biti dobro kad čujete koliko djece ima
Bivše žene su mi, hvala Bogu, nikad bolje. Kako koja ode, tako se proljepša i procvjeta, kao da je iz kaveza pobjegla, piše Arsić
Život sa ženama, bivšim ženama, zajedničkom i samo njihovom djecom i njihovim novim i bivšim muževima nikada nije lak, a baš o tome piše novniar Vlada Arsić u urnebesnom tekstu.
Njegov tekst prenosimo u cjelosti:
Jednostavno, nekog upoznaš, zaljubiš se i vremenom odljubiš, pozdraviš se i ćao, zdravo! Nažalost, ja se nisam švalerisao, ja sam se ženio. Zvanično tri puta, nezvanično malo češće! Te vjenčanje u opštini, te u crkvi, te u opštini, te u crkvi... A onda u nazad – razvod u opštini, pa razvod u crkvi... I uvijek bi moje bilo samo da pristanem, klimnem glavom i platim taksu. Naplaćao sam se tih taksi, čini mi se, čitav život bih mogao da se vozim taksijem.
Najteže mi padaju godišnjice. Ne dao Bog da zaboravim kada mi je žena rođena, pa onda kada smo se upoznali, a kad poljubili, kad smo se vjerili a kad vjenčali... A tih je datuma više nego posnih dana u godini, pa još kada mi se izmješaju oni stari s ovim novim, aktuelnim kalendarom, vazda bi ispao neki džumbus u kući.
Bivše žene su mi, hvala Bogu, nikad bolje. Kako koja ode, tako se proljepša i procvjeta, kao da je iz kaveza pobjegla. Svaka se ponovo udala i s njima sam dobio i njihove muževe. Oslovljavam ih sa „’de si, zete“, pristojni su i normalni, katkad se vidimo i uvijek im se na nečemu zahvalim. Oni meni rijetko.
Srećni ljudi uz ženu dobiju barem jednu svastiku. Ja sam dobijao isključivo tašte, neka su mi žive i zdrave, vrag ih odnio. I mnogobrojnu rodbinu. I danas ih srećem po gradu, prepoznajem ih i pokušavam da identifikujem. Dal’ono biješe teča moje druge žene? Neće biti, više liči na ujku one prve. A opet, ko zna? Možda je i neki aktuelni strika koga još nisam stigao da memorišem.
Sa svakom ženom dobijao sam i djecu, ponekad našu, češće samo njihovu. A djece nikad dosta. Kada im svima u crkvi upalim svijeće za zdravlje obično se oglasi i protivpožarni alarm. S njima se nisam razvodio. I dalje me zovu i oslovljavaju s čika Vlada, kao da sam republička Vlada s neograničenim budžetom, a ne obični, odskora nezaposleni Vlada. Ali, dobro... Kažu da na deci ne valja štedjeti.
Mahom su lijepo vaspitana i pristojna djeca. Recimo, Raša... To je jedan prispjeli momčić od dvadesetak ljeta koga sam dobio uz treću ženu pre četiri godine. Zavoljeo me je kao oca rođenog i veoma je uviđajan. Brzo uvidi šta me nervira i onda samo to radi. Recimo, obrije pola glave i ostavi onu krestu povr’ svega, od čega poslije kukuričem na sav glas. Ja, ne on.
On se samo zabavlja. Ili, na primer, Tijana (druga kćerka iz drugog braka koja mi se rodila kad je već imala četiri godine). Kaže da je ljubav prema pisanoj riječi nasljedila od mene. Toliko voli da piše je da je već ispisala (istetovirala) čitavu ruku s imenom prvog dečka. Bude li svakog tako zablježila, uskoro ću je čitati kao Politikin zabavnik.
Moja biološka djeca čitaju samo mene. I veoma su mi korisna. Recimo, Isidora... Ona mi služi kao kalendar. Kad god dođe da me obiđe, da me pita kako sam i dal’ mi nešto, nedajbože, treba, znam da je petnaesti u mjesecu. Pijre i poslije toga ne mogu da je uhvatim ni za glavu ni za rep. Ili Jovana, starija ćerka. Iako godinama živi u inostrastvu gdje je uveliko priznata kao bankarski stručnjak, nije me zaboravila.
I danas koristi svaku priliku da mi proveri rast domaćeg bruto proizvoda i trudi se da ga svede na razumnu mjeru. Naposljetku, ispade da mi je najdraži Đole. Njega sam dobio tek kada mi se prva žena drugi put udala. Žao mi je što ga rijetko viđam. Ili baš i nije?
I zašto vam sada pričam sve ovo? Eh, da... Nedavno me je pozvao bivši muž moje bivše žene. Sav unezvijeren me pita, kaže, zvao ga neki tip iz Valjeva, predstavio se kao prvi muž treće ženu drugog muža njegove prve žene, pa me pita da li, slučajno, znam o kome je riječ. O, Santo Dio! Mislim se, idi čovječe bestraga, uzmi lepo papir, iscrtaj, pa sve lijepo raščivijaj. Uostalom, šta on misli, pa čime se ja po vazdan bavim?