Priča užasa i tuge: Usvojili dijete, a onda se brzo pokajali

Prije nekoliko sedmica suprug Robert i ja posjetili smo našu usvojenu kćerku, Lewis, danas staru 36 godina. 

Izgledala je dobro, sigurno i zadovoljno. Nadali smo se da će nam mahnuti kad smo odlazili, ali ona je samo zatvorila vrata i otišla - počinje svoju priču Meg Henderson, koja je usvojila troje djece. Njeno srednje dijete, Luis boluje od autizma

Osvrnula se na priču koja je prepravila britanske medije o majci koja je vratila dijete nakon što je saznala da ima poteškoće u razvoju. 

"Da je nama neko rekao tačno šta nas čeka, i mi bismo odbili usvajanje. Upravo zato nam socijalna služba ni nije otkrila sve. Danas žarko želim da jesmo" nastavlja Meg.

Kaže, iako smo muž i ja uz nju otkako zna za sebe, iako dobija svu stručnu pomoć, ona uopšte nema nikakvu povezanost s nama. Nije sposobna za to. "Nedelju dana nakon što umremo, ona nas se uopšte neće sjećati", kaže Meg i dodaje kako im to iznova slama srce. 

"Nedavno joj je zapela za oko fotografija na našem zidu. 'Ovaj čovjek mi izgleda poznato' rekla je, a mi smo se blesavo ponadali i pitali ko je to. Ona je samo slegnula ramena. Njen deda joj znači koliko i osoba koju je jučer vidjela na televiziji" opisuje Meg.

Njeno troje djece je usvojeno. Nakon pola života što se brinemo o njima, uistinu mogu da kažem - oni su različiti. Ne manje voljeni, ali različiti od biološke djece. Oni i njihove nove porodice uvijek žive ispod sjene njihovih prošlih života. Neke od tih sjena su trajne i često nose duboke mračne tajne.

Prvo smo usvojili Euana. On je došao s "dobrim" sjenama. Prekrasno dijete i s njim smo uživali dvije godine. Onda smo usvojili sestre Lewis i Marion. One su došle iz porodice u kojoj je zlostavljanje bila rutina. Sve što su nam rekli u socijalnoj službi da je Lewis malo uznemirena nakon godine dana u domu. Ali da se to sve da izlečiti tabletom. Pa ne bi nas valjda lagali?! Otpočetka smo isticali kako ne možemo da se brinemo o djetetu s invaliditetom. Ne da ne želimo da brinemo, nego jednostavno ne možemo. Znali smo svoja ograničenja.

Ubrzo, život je postao pakao. Lewis je bila hiperaktivna. Ne nemirna, nego hiperaktivna. Malo je spavala što je značilo da su svi malo spavali. Nije pričala nego urlala. Dan i noć. Nije znala sama u WC, kraste je čačkala sve dok nisu prokrvarile i napadala je sve što se kreće. Udarala je glavom o zidove. Njoj je trebala rutina, ali sva rutina nestala je onoga dana kada je ona došla u našu porodicu. Znala sam da će biti iscrpljujuće, ali ovo je bilo više od toga. Sve nas je pogodilo, ali najviše me peče savest zbog sina. Mi smo imali izbor, Marion je bila Lewisina biološka sestra, ali njenim usvajanjem Euanovo djetinjstvo se završilo. 

Uporno smo ispitivali socijalnu službu da li je možda autistična, i je li doživjela kakvu povredu mozga. Tek nakon pet godina konačno smo došli do dokumentacije u kojoj je pisalo kako je tokom tri dana zvjerski mlatio mamim dečko jer nije htela da ga zove "tata". Bili smo užasnuti, bijesni i rastužili smo se nad svime što je prošla. Ipak barem smo imali objašnjenje za njene probleme. A i nakon toga nije dolazilo u obzir da ju napustimo. Pa kako bismo mogli?

Polako, tokom godina smo napredovali. I dalje nas nije gledala u oči, ali se smirila. Ipak sve je ponovo postao pakao kada je počeo pubertet. Tada smo otkrili još jednu tajnu koju su nam "zaboravili" spomenuti u socijalnoj službi – njena porodica bila je prepuna psihičkih bolesnika. I njoj je dijagnozirana psihoza. Odjednom smo se upitali da li je sva naša muka bila uzaludna. I došli do jezivog zaključka da jeste, gubitak vremena volje i truda koje smo mogli da uložimo u naše drugo dvoje djece, koja su faktički odrastala zapostavljana.

Konačno smo je smestili u dom kada je imala 16. Svaki put kada smo odlazili od nje, bila sam u suzama i molila muža da se vrati da odemo zajedno kući. Ali znala sam da nema smisla. Ona je danas muzičarka i nema nikakav odnos sa sestrom. Niti može, Lewis zaboravlja ljude gotovo u trenutku.

Ne možemo da vratimo Euanu i Marion sve one godine. I danas u životu žalim samo zbog dvije svari. 

Prva je da nisam bila s mamom kada je preminula. Ali znala je da je volim, tako da mi je to tek drugo najveće žaljenje. Usvajanje Lewis i to što sam je zadržala – najveće. I to je istina.