Šta se desilo dinosaurusima i da li znate da među nama hodaju njihovi nasljednici?

Zemljom kojom hodamo hiljadama godina, hodali su milionima drugi. Stotinama miliona. Stotinu šezdeset i pet milina godina, da budemo precizni. Tektonske ploče su se sudarale, kontinenti razdvajali, a oni hodali šumama i pustinjama Pangee, preko livada Gondvane i Laurazije, do…

Zemljom kojom hodamo hiljadama godina, hodali su milionima drugi. Stotinama miliona. Stotinu šezdeset i pet milina godina, da budemo precizni. Tektonske ploče su se sudarale, kontinenti razdvajali, a oni hodali šumama i pustinjama Pangee, preko livada Gondvane i Laurazije, do izvora i rijeka novih kontinenata.

A onda, prije šezdeset i pet miliona godina, desilo se nešto što je učinilo da tri četvrtine živog svijeta nestane. Asteroid koji je pao na samu ivicu današnjeg Meksika, baš na teritoriju Jukatana, kasnijeg prebivališta jedne od najfascinantnijih i najsmrtonosnijih civilizacija, Maja, napravio je krater Čikhukub prečnika 180 kilometara i zario se tle tonuvši preko dvadeset kilometara duboko u zemlju.

I za samo nekoliko sati izmjenio Zemlju zauvijek.

Ni titanosaurusi, najveća zemaljska bića dužine dvadeset i visine četrdeset metara, teška koliko petnaest slonova ili između sedamdeset i stotinu tona, nisu bili dovoljno snažni da se odbrane.

Ni mikropakicefalosaurusi, mali debeli glavati gušteri u prevodu, najdužeg imena smišljenog za dinosaurusa, koji je u stvarnosti bio jedan od najmanjih, dugačak tek jedan metar, gušterčić u dinosaurskom svijetu nije imao gdje da se sakrije.

Možda se uspjelo sakriti Malo Stopalo, jedno od najdražih stvorenja “Zemlje prije vremena”, podvrsta biljojeda sauropoda, jedan od dinosaurusa kojima je život bio gutanje zeleniša i smještanje u velike dinosaurske stomake. Vjerovatno prekrivene perjem.

Vjerovatno je zabluda naše uvjerenje o dinosaurskoj zmijolikoj koži, kako je zamišljamo zahvaljujući filomovima i crtaćima. Većina dinosaurusa je imala tijelo prekriveno perjem. Zašto? Bog bi ga znao. Bar za sad. Ono što ljudi znaju jeste da im to perje nije služilo za letenje.

Sem Kveclkoatlusa. Taj dasa je letio uveliko. Sa krilima raspona dvanaest metara koja nose iznad oblaka tijelo teško preko dvije stotine kilograma, vjerovatno nije samo letio nego i stvarao oluje. Ali i njega je ona poslednja nadjačala.

Ona koja je krenula gigantskim treskom u “dvorištu” giganata alamasaurusa, poslednjih u nizu sauropoda, divova koji su trebali je oko tonu lišća dnevno, što znači da bi u roku nekoliko sati krdo ove raje potpuno opustošilo jedan mali eko sistem.

Ko zna da li bi ovi nomadi sa takvim prehrambenim potrebama poživjeli dugo da se pred njihovim očima nije desio udar jačine 100 000 000 megatona, udar jačine veće od sveg nuklearnog naoružanja do danas izgrađenog. Gotovo u sekundi, temperatura u prečniku 500 milja dostigla je preko 300 sepeni celzijusa.

A ta sekunda je čekala svoj trenutak gotovo 100 000 ooo godina. Toliko vremena je trebalo da se odmetne jedna stijena iz astroidnog pojasa Marsa i Jupitera i prevali svoj put ka Zemlji, koju ovaj put Mjesec, dobri stari Mjesec, primatelj udaraca, nije mogao spasiti jurišnika veličine Mont Everesta.

Vodonik, kiseonik i ugljenik smiješani u svemirskom kamenu donijeli su tri talasa uništenja u pet minuta. Udar je bio tako snažan da je prekrio zemlju dimom i vatrom, a potom je natopio kiselim kišama.

Vodonik, kiseonik i ugljenik, donosioci života, ovaj put su ga uzeli.

Triceratopsi, trorogi dinosaurusi, najrasprostranjeniji biljojedi na zapadnoj hemisferi, bili su rijetka vrsta sposobna da se suprotstavi tri i po metra visokom mesožderu Tiranosaurusu, poznatijem kao Ti reks. Ali niti jedan od njih ili bilo koji drugi pripadnik predljudskog svijeta nije mogao da se suprotstali sili s visine.

Sili koja je nastala kao proizvod ogromne mase i ubrzanja svemirske planine primljene ulaskom u Zemljinu atmosferu koje je vodilo brzini od 70 000 kilometara na sat.

Četiri jahača apokalipse bila su tu i prije Jevanđelja. Pješčane i vatrene oluje, zemljotresi i cunamiji u nekoliko nedelja izbrisali su gotovo svaki trag života, ugušenog ispod ogromnog obalaka, koji je sprečavao svjetlost i toplotu da prodru do oboda planete.

Ili sve to nije baš tako išlo?

Nova istraživanja Grete Keler s Prinstona i Tijeri Adet s lozanskog Univerziteta pokazuju da teorija postavljena otkrićem najveće rupe na Zemlji prije četrdeset i sedam godina – ima rupu.

Ili bar propust. A taj propust leži u činjenici da sedimentne naslage ispod naslaga nastalih od momenta udara kriju fosilizovane ostatke pedeset i dvije vrste živih bića – isti broj vrsta pronađen među fosilima iznad naslaga nataloženih kao posljedica i dokaz asteroidnog udara – a fosili koji svjedoče o masovnom izumiranju su redom smješteni u ovom gornjem sloju. Time se vremenski interval od pada asteroida do kraja dinosaurusa pomjera sa nekoliko nedelja do gotovo tri stotine hiljada godina.

Ali, postavlja se pitanje – ako asteroid i sve klimatske promjene i prirodne katastrofe epskih razmjera do kojih bi po proračunima doveo jedan takav vanzemaljski kameni napad nisu uništile dinosauruse – šta jeste?

Na ovo pitanje dvoje naučnika nemaju odgovor. A ostatak naučne zajednice, u skladu sa naučnom praksom, prosto će da zanemari nove podatke da bi očuvalo, do sad, najcjelovitiju, najlogičiniju i najsveobuhvatniju teoriju.

Ali, bio asteroid bolje objašnjenje događaja ili ne, dinosaurusima prije tih 65 000 000 godina ipak nije bio kraj.

Kako je krajem prošlog vijeka dokazano, ima preživjelih. Ptice. Ova krilata stvorenja svoje korijene vuku od dinosaurskih predaka i na neki način su dinosaurusi današnjice. To se može najprije uočiti posmatranjem embriona kokoške.

Način razvoja njenih kostiju i tkiva i dinosaurusa su nešto najsličnije: mnoge ptice imaju očuvane dinosaurske karakreistike poput ruku, repa, kandži i zuba koji su skriveni u njihovom genetskom kodu, iako ne bivaju razvijeni. Naučnici danas rade na reaktivaciji ovih gena pa ko zna. Možda pilesaurus uskoro bude omiljeni kućni ljubimac. Ili supa.

A period vladavine dinosaurusa od 186 miliona godina koji je završen istrebljenjem sedamdeset i pet posto svih zemaljskih vrsta počeo je sto šezdeset miliona godina ranije ili 252 miliona godina unazad još razornijim izumiranjem kad je 96% preddinosaurske Zemlje iščezlo.

Možda samo još jedan od dokaza u nizu da nema kraja ili da je jedan kraj samo novi početak. Baš kao što je Majanski kalendar označio kraj jednog i početak drugog životnog ciklusa.