"PUT SATKAN OD STRAHA"/Anera Kuranović-Topčić: Bila je 2009. godina, mjesec septembar, kada su moga babu spustili u mezar

Danas se obilježava 23. godišnjica genocida u Srebrenici, a 35 srebreničkih žrtava danas će u Memorijalnom centru Potočari pronaći posljednji smiraj. 

Ratne traume paraju dušu i 23 godine od genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici.

Anera Kuranović Topčić izgubila je oca tokom genocida u julu 1995. godine u Srebrenici. Iako je tada imala samo četiri godine, jasno se sjeća patnje koju je njena porodica poslije proživljavala. 

Napisala je knjigu pod naslovom "Put satkan od straha" u kojem je pisala o gubitku oca, ali i o traumama sa kojima se borila.

Sa Anerom smo razgovarali o tom periodu, informacijama o njenom ocu, ali i samoj knjizi.

Novi.ba: Danas se obilježava još jedna godišnjica genocida u Srebrenici. Iako ste tada imali tek četiri godine, ratne 1990-te su i na Vas ostavile veliki trag i posljedice. Kakva sjećanja imate na taj period?

Anera Kuranović Topčić: Uvijek mi teško pada govoriti o svojim danima djetinjstva. Rekla bih da su upravo ti dani i odrastanje bez oca u podstanaraskoj kući, kao i svo to prilagođavanje u novoj sredini dali značajne temelje mom odrastanju, životu. Kad se prisjećam svog djetinjstva, ja često znam reći da zapravo i nisam imala djetinjstvo. To je više bio hod po mukama, strahovima, svakodnevnim suočavanjima, prevelikim iskušenjima za jednu malu djevojčicu od nepunih 5 godina.

Novi.ba: Vaš otac Amir je ubijen tokom genocida u julu 1995. godine u Srebrenici, o čemu ste pisali u knjizi "Put satkan od straha". Vaš otac je odvojen u Potočarima, kada su zločinci žene i djecu odvajali na jednu stranu, a muškarce na dugu. Šta se poslije događalo? Do kojih informacija ste došli o Vašem ocu?

Anera Kuranović Topčić: Na ovo pitanje mogu odgovoriti odlomkom iz moje knjige, a koji će dati ujedno odgovor ovom pitanju.

"Punih 14 godina čekala sam da imam dostojanstven mezar svoga babe i još toliko mi je potrebno da mu, dok sjedim na onoj mermernoj ploči iznad njegovog nišana, ispričam svaki dan koji sam proživjela bez njega. Bila je 2009. godina, mjesec septembar, kada su moga babu spustili u mezar. Grumenima zemlje postao je obasut mezar, a svaka trun zemlje koju su bacali padala je i na moju dušu, prepolovljeno srce, koje se nikad više neće sastaviti."

Novi.ba: U knjizi govorite i o traumama i tegobama sa kojima ste se borili. Kako je poslije izgledalo Vaše odrastanje? 

Anera Kuranović Topčić: Da, upravo tako. Knjiga je u potpunosti auotobiografska. Što se tiče mog odrastanja kasnije to je nerijetko bivao trnovit put u skoro svakom segmentu života. Tek kad smo doselili u svoju kuću, početkom moje srednje škole nekako je sve krenulo na dosta lakši način, ali je onda uslijedila moja borba sa depresijom. U knjizi je opisan u potpunosti moj put saznanja i borbe sa jednim od najtežih oblika anksioznosti i depresije kao i odlazak na psihoterapije, strah od suočavanja sa okolinom. U knjizi je dosta rečenica koje nisu stilski uobličene upravo iz želje da svaka emocija bude prenesena u pravom obliku i predstavljena publici. Ja često kažem sav taj silni strah da iskažem i pokažem svoje emocije pred drugima, na kraju je učinio da u popunosti prenesem svaku potiskivanu emociju na papir. Jer sam došla to te razine stresa i straha radi "guranja" emocija u vlastito biće , da sam po cijenu života morala nešto mjenjati. I promjenila sam. Našla sam način da iskažem svoje emocije, napisala sam knjigu..

Novi.ba: Koliko je bilo teško napisati ovu knjigu? Kakve su reakcije okoline?

Anera Kuranović Topčić: Iskreno da Vam kažem mnogi misle da mi je bilo teško napisati knjigu jer u knjizi ima dosta "teških dijelova", iz perioda mog odrastanja. Moram reći da ipak nije bilo baš tako, jer su riječi naprosto dolazile iz duše. Pisanje mi je unosilo mir i znala sam pisati i do 4 sata ujutru. Ipak ne mogu reći da na momente nije bilo suza. Što se tiče reakcija okoline, nadmašile su sva moja očekivanja. U samo mjesec dana od izdavanja prodato je više od 300 knjiga. Javljaju mi se ljudi iz cijelog svijeta, pružaju mi podršku, iskazuju divljenje, poštovanje. Nazivaju me heroinom, a meni se moram priznati bas sviđa naziv. Upoznala sam mnogo divnih ljudi, novih prijatelja. Mnogi kažu da su se pronašli u odlomcima knjige i tako shvatili da nisu sami koji biju neku bitku i na to sam izrazito ponosna. Ponosna sam na "Put satkan od straha".

Novi.ba: Mnoge porodice su tokom ratnih dejstava izgubile svoje najmilije. Kako pronaći mir? Na koji način ste se Vi izborili sa traumama iz prošlosti?

Anera Kuranović Topčić: Nemoguće je ikad pronaći u potpunosti mir, kada je u pitanju Srebrenica. Ona je nešto što je bila i što treba biti dio svih nas, naročito onih koji su izgubili najmilije. Koliko god bilo teško, Srebrenicu moramo snažno čuvati od zaborava. Lično se trudim, da mir  i sreću pronalazim u vlastitim uspjesima. Mislim da je uspjeh najbolja osveta, ali i jedina koju želim poznavati. "Put satkan od straha" je knjiga koja je dala "nove incijale mojoj ličnosti" i od svih terapija mi dala najznažniji vjetar u leđa.