POGINUO NA DANAŠNJI DAN 1993. GODINE

Gazija i šehid Safet Zajko: Bio je legendarni komandant, čovjek iz naroda, a Žuč mu je bila život i sudbina!

Objavljeno:17.06.2018 - 12:46
A A A Times Arial

"Tužnija bi bila ti bosanska majko da nas ne povede heroj Safet Zajko, podignutih ruku u tišini Žuči Šehović Enveru ti dovu prouči..."

Dvije možda i ponajveće 'violine' sarajevskog ratišta poginule su te izuzetno nesretne 1993. godine. Safet Zajko, heroj i gazija kakvih je Bosna malo imala, otišao je na vječna počivališta, vratio se svome Gospodaru na današnji dan prije 25 godina. Nerazdvojan je bio s komandantom Enverom Šehovićem, koji je također poginuo na Žuči tačno 40 dana nakon odlaska svog velikog druga. 

Istina, premalo je dokomentaraca o tome, o herojskoj borbi male zemlje kao što je Bosna i Hercegovina i kako se ona uopće uspjela odbraniti pred daleko brojnijim i bolje naoružanim agresorom. Prebrzo zaboravljamo, a ovu dvojicu gazija ne smijemo nikako smetnuti s uma. Nadam se u skorijoj budućnosti briljantnim filmskim ostvarenjima, da imamo neku novu Kozaru zvanu Žuč, da imamo neku novu Bitku na Neretvi zvanu Herojska odbrana Mostara i brojnim drugim projektima.

"Otkrio sam da su pravi junaci obično mirni i šutljivi ljudi. Na Žuči sam shvatio da velike riječi i velika djela ne idu zajedno. Čini mi se da ćemo kada sve ovo prođe zaključiti da su sirotinja, radnici i obični nepoznati mali ljudi spasili Bosnu", poručio je prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, nakon što je posjetio heroje odbrane Sarajeva na ovoj vrleti izuzetno teškog i mučnog imena (žuč), impresioniran onim što su odradili protiv mnogobrojnijeg i mnogo bolje naoružanog neprijatelja.


Safet Zajko izdao je posljednje naredne tog nesretnog 17. juna 1993. godine i otišao na bolji svijet kao šehid koji nam u amanet ostavlja da se do kraja izborimo za slobodnu Bosnu i Hercegovinu. Smrt je bila preblizu i gazija gine u operacijama izviđanja za Mijatovića kosu, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč. Pamtit ćemo ga kao leendarnog komandanta, koji je sa svojim borcima uvijek bio u rovu, te kao jednog od ključnih ljudi za odbranu Sarajeva. Pored niza visokih komandnih dužnosti, ostao je u sjećanju kao legendarni komandant 2. viteške brigade. U Sarajevu jedna ulica, u općini Novi Grad, nosi njegovo ime, kao i nedavno otvoreni sportsko-rekreativni centar u Općini Novi Grad.

"Čast je i poginuti. Za ovakvu stvar može da se žrtvuje i život", izjavio je Safet Zajko novinaru Oslobođenja i Radija BiH Šefki Hodžiću na Žuči, upravo tamo gdje je i položio svoj život.

zajko
Safet Zajko rođen je 1. marta 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog. Po zanimanju je bio metalac. Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine, kao brigadni general ARBiH. Zajkini roditelji, majka Duda i otac Salko, imali su dvanaestero djece. Safet je imao sedmoricu braće i četiri sestre. 

"Bio društven čovjek, htio je izaći u susret svakome i pomoći. I prije rata, ne samo u ratu. Nije važno –  dijete, star, sa svakim je mogao. Nisi kod njega mogao naći neku riječ mržnje. Volio je šalu. Bio je svuda dobro došao, ne samo dok smo živjeli na selu, već i kasnije u firmi, u društvu. Odgojeni smo da nikada nikome nismo mogli pomisliti zlo", kazao je Abid Zajko, brat šehida i heroja Sarajeva.

Safet Zajko bio je uzoran građanin, suprug i otac dviju kćerki – Alme i Džane. Majka Duda je prava heroina, u ratu je oplakala čak četvericu svojih sinova.

“Sulejmana (20) ubili su četnici 1. avgusta 1992. godine pred očima njihovog oca. Ubili su ga iz puške po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubili su kod Rudog i njegovog brata Halila (24). Dva-tri dana kasnije na Stijenicama ubijen je i Munir Zajko (22), koji se s grupom boraca borio protiv četnika dok im nije nestalo municije. Tu je poginuo i Zajkin zet Hašim. U užoj porodici Zajko ima 20 šehida.” (Asim ZAJKO – Četiri brata – šehidi, Oslobođenje 1993.)

Po doseljenju u Sarajevo radio je kao metalski radnik u sarajevskoj firmi ‘Zrak’. Bio je uzoran radnik i nepokolebljivi borac za radnička prava. Te svoje principe pravednosti potvrdio je i u ratu boreći se, kao komandant, za prava svojih saboraca. Kao mladić, Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetana. Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja, koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio: “Nešto veliko se sprema, biće rata.” (Hadžan KONJO, ratni sanitet, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan).

U osvit rata u našoj zemlji uključio se u operativni dio rada Patriotske lige BiH kao jedan od njenih najaktivnijih članova. Već 2. januara stajao je na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buča Potoka, koji su se postrojili pred džamijom u Boljakovom Potoku. To će kasnije biti okosnica 2. viteške motorizovane brigade. Svojom karizmom Safet Zajko davao je sigurnost, ohrabrenje, motiv i moralni oslonac svojim borcima i oficirima. Borci u njegovom okruženju bili su spremni da se žrtvuju do nadljudskih granica.

U vrijeme kada mnogima u Sarajevu nije bilo jasno da je na sceni otvoreni napad na državu Bosnu i Hercegovinu, grupe branitelja uzvraćaju na prve napade srpskih paravojnih snaga. Dok su destine hiljada građana Sarajeva, sa rudarima iz Kaknja i Breze 5. aprila 1992. godine demonstrirali za mir ispred Skupštine RBiH, borci okupljeni oko Safeta Zajke razoružavaju paravojne formacije SDS-a na Šiljevića brdu koji su prethodne noći pucale po Boljakovom potoku.

"Trebali smo i dalje nastaviti, ali je došla JNA da postavi tampon zonu. Nama je tako rečeno iz Više komande, da ih propustimo kroz Buča Potok da idu na Žuč. Ispostavilo se da nisu došli da prave tampon zonu, pa smo već 8. juna ušli s njima u borbu i morali oslobađati te dijelove Žuči", kazao je Sead Čardaklija, Zajkin saborac.

Početkom juna 1992. godine branitelji pod komandom Safeta Zajke blokirali su snage JNA u kasarni ‘Jusuf Džonlić’. Blokada je trajala 23 dana, nakon čega su snage JNA pristale na povlačenje iz grada, uništavajući sve što je ostalo iza njih. Iako su snage JNA već bile proglašene okupatorskom silom na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Safet Zajko i njegovi saborci tokom blokade Kasarne bili su vrlo korektni s vojnicima i oficirima JNA.

“Donosili su im voće, hranu, sokove. Dopuštali su vojnicima i oficirima posjete porodica i komunikaciju s njima", otkrio je Šefko Hodžić, ratni reporter.

safet-zajko
Već u prvim borbenim djelovanjima borci predvođeni Safetom Zajkom ostvarili su značajne vojne uspjehe. Posebno su se istakli u čuvenoj Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine. U ovoj bici uz Zajku učestvovala su i njegova trojica braće – Asim, Sabit i Abid. Prva velika vojna pobjeda u zoni Druge viteške brigade bila je odbrana naselja Sokolje u decembru 1992. godine. Nakon artiljerijske pripreme koja je trajala danima, pješadijske snage Vojske Republike Srpske krenule su uz pomoć tenkova i transportera na naselje Sokolje. Izgledalo je da snage Armije RBiH nemaju mogućnosti da pruže adekvatan otpor.

“Tad je bilo najopasnije… Prošli su do pola naselja i zapalili desetak kuća. Najveću ulogu u toj borbi, čekajući Smaju Šikala i interventni vod imali su Herac Meho i Hasan. Probili su se živicom dočekavši njihovu inžinjeriju koja je bila iza Hilme Čubare kuće. Oni su je pokosili. Nisu imali šanse da se ukopaju, a pada noć…”, kazao je Ramo Omanović, vojnik sa Sokolja)

"Tada sam pod komandom rahmetli Zajke vidio takve heroje koji su u nedostatku protivoklopnih sredstava i oružja, koje nismo imali, bukvalno bacali bombe na tenkove. Znali smo da ih ne možemo tako uništiti, al’ smo ih htjeli makar prepasti. Davali smo zadnji atom snage i energije za odbranu grada i države…”, priča Nedžad Bulbin, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

U decembru , nakon odbrane Sokolja, Druga viteška brigada izvodi napad na neprijateljsko uporište na koti Vis. Komandant Zajko komandovao je rame uz rame s borcima. Poslije toga 27. januara i 18. marta 1993. još dva puta snage predvođene komandantom Safetom Zajkom spriječavaju zauzimanje Sokolja, koje dobiva naziv ‘naselje heroja’.

Utvrđivanjem linija na brdu Žuč ovo ratište postalo je najznačajnija strateška tačka u borbi za odbranu grada. Obzirom da je 2. i 3. bataljon Druge viteške bio u potkovici, Safet Zajko izdaje zadatak da se u najkraćem mogućem roku izvrši priprema i oslobađanje Mijatovića kose – izuzetno važnog strateškog uporišta prema Rajlovcu. Pripreme su trajale 15 – 20 dana. 12. juna 1993. godine za dvadesetak minuta zauzeto je jedno od najvećih neprijateljskih uporišta.

“Pripadnici 2. viteške brigade prepuzali su 300 metara livade zaklonjeni samo vlasima trave”, otkrio je kasnije Nedžad Bublin.

U munjevitoj akciji izvršen je proboj od 5 kilometara po dubini prema Rrajlovcu i Dvoru. U ovoj bici neprijateljske snage pretrpjele su velike gubitke, a borci Druge viteške zaplijenili su velike količine oružja i opreme. Iako je akcija izvedena bez velikog broja poginulih boraca u ovoj u borbi za Mijatovića kosu poginuo je Safet Isović – “Tigar sa Žuči”, desna ruka komandanta Safeta Zajke. Bio je to težak šok za borce, oficire i samog Zajku .

"Teško je on proživljavao kad ljudi ginu, ali mi smo imali stalno jedan jedini motiv – da oslobađamo dalje. On se nije zadovoljavao da stane", priča Sado Šatrović, nosilac priznanja Srebreni štit i Medalje za vojne zasluge. Safet Zajko se nije želio ni po čemu odvajati od svojih boraca. Puno je radio, a malo pričao. Bio je čovjek iz naroda. Ljudi kao Zajko su komandovali rame uz rame sa borcima. Njegove starješine su, također, uvijek bile uz vojnike na najisturenijim položajima.

"Safet Zajko je i u ratu ostao dosljedan ilegali i konspiraciji iz vremena PL. Pripremao je operacije sa najbližim saradnicima ‘krijući i od sebe’, kako bi govorio. Zato su njegovi borci izvodili munjevite akcije i postizali munjevite pobjede. Bili su to, zapravo, diverzantske akcije. Zajko je, također, zahtijevao od svojih boraca da naliježu na leđa četnicima. Primicao se neprijatelju što bliže, tjerajući ga da uzmiče. Mustafa Hajrulahović Talijan mu je jednom prilikom poklonio studiju o generalu Giapu – samoniklom komandantu koji je u džunglama Vijetnama pobijedio Amerikance. Napisao mu je posvetu – Zašto i ti ne bi bio kao general Giap?", prisjetio se ratni reporter Šefko Hodžić.

Vojnici Safeta Zajke su se prvi obračunali 1992. godine sa kriminogenim elementima u Vojnoj policiji Armije RBiH čiji su pripadnici pljačkali i njihove kuće dok su oni čuvali linije odbrane grada. U novembru su povukli po jednu četu sa Žuči, uhapsili neke komandante iz Vojne policije.

“Tom prilikom im je Safet Zajko održao i čas moralnog vaspitanja dok su oni drhtali pred njim", otrkio je Hodžić. Zajkini saborci i danas se rado sjećaju njegovog poštovanja koje je iskazivao prema vojnicima.

Mogao se sresti na liniji u svako doba dana i noći. Htio je upoznati svakog vojnika na liniji, i čuti njihove probleme. Jednom prilikom, obilazeći u noćnim satima položaje svoje brigade, prišunjao se grupi boraca koji su razgovarali o svojim problemima.

“Bilo je to teško vrijeme. U gradu je vladala glad. Jedan od vojnika žalio se drugima kako mu se porodila žena i kako u kući nema ništa dok je on na liniji. Ni za bebu, ni za porodicu. Sutradan je Zajko organizirao pomoć, a da borci nisu ni znali da je tu noć bio među njima”, kazuje Safet Kešo, pomoćnik komandanta za moral.

Novu 1993. godinu dočekao je sa svojim borcima na prvim linijama Visa, Sokolja i Mijatovića kose. Govoreći tim povodom za Radio BiH, ratnom reporteru Šefki Hodžiću rekao je:

“Ne vjerujem da neki komandant može ostati ravnodušan, da ne dođe do svojih boraca. Izašao sam malo da vidim kakvo je stanje – dobro je. Zaželio bih sretnu Novu godinu, prvo borcima 2. motorizovane brigade, zaželio bih sretnu Novu godinu i svim borcima Bosne i Hercegovine, svim građanima, progresivnim snagama, da nam se pridruže do oslobođenja."

"Kao i komandant Šehović neprestano je bio angažiran u odbrani grada. Koliko su padali od umora govori priča kada je Safet Zajko jednom prilikom otišao u posjetu Ismetu Hadžiću – Muteveliji, komandantu Dobrinjske brigade, koji je bio ranjen. U delegaciji su bili Zajko, Enver Šehović i Osman Džamalija. Došli su sa Žuči. Vidjelo se da se Zajko ne osjeća dobro. Kada je krenuo, izgubio je svijest. Doktori su ga pokušavali vratiti u život, ali on je bio nepomičan. Izgledao je kao da je umro. Nakon pet minuta, došao je sebi, otvorio oči i samo rekao: 'Što sam slatko spavao.' Pozdravio se sa prisutnim i vratio se u svoju komandu. Živio je sa borcima i za borce. Žuč je bila njegov život", istakao je Šefko Hodžić.

Samo pet dana nakon osvajanja Mijatovića kose i pogibije Safeta Isovića poginuo je i Safet Zajko. Bilo je to 17. juna 1993. godine oko 11 sati prije podne. Tog jutra razgovarao je sa svojim bratom Abidom kojem je uz pozdrav rekao: “Izdržat ćemo.” Oko 9 sati ujutro nazvao je Seada Čardakliju i rekao mu da će doći na kafu. Poslije pet minuta ponovo je pozvao i otkazao dolazak jer mu je došla delegacija iz Glavnog štaba s kojom mora ići na teren. Trebali su obići novoosvojene položaje na Mijatovića kosi. U delegaciji koja je obilazila liniju bili su: Ismet Alija, Asim Džambasović, Vahid Karavelić, Nedžad Ajnadžić i Ibrahim Dervišević.

“Kad smo se vraćali s Mijatovića kose, pozvao je članove delegacije da im pokaže bunker i rovove na najisturenijem dijelu linije. Mada je bilo opasno proći taj prostor, prešli smo ga puzeći. Kada smo stigli do najisturenijeg rova vojnici su nam govorili da se čuvamo", kazao je general Ismet Alija, član Glavnog štaba ARBiH. Prema kazivanju Asima Džambasovića, kada su krenuli nazad, Zajko ga je pozvao da dvogledom pogleda jedan neprijateljski bunker. Dok su posmatrali neprijateljske položaje, iz tog pravca odjeknula su tri kratka rafala.

“Ja sam čučnuo refleksivno. Pošto je iza nas bila blaga padina, čuo sam zrna koja su udarala u zemlju. Sageo sam se instinktivno, istovremeno sa mnom i on. Osjetio sam metak pored svog lijevog uha, ali nisam vidio da je Zajko pogođen u glavu. Njegov život ugasio se bez riječi”, otkrio je Asim Džambasović, član Glavnog štaba ARBiH.

zajko-i-alija
Čim se vijest proširila, nastao je tajac i nevjerica među borcima. Za mnoge je to bilo kao da su izgubili najbližeg člana porodice. Majka Safeta Zajke, Duda, koja je još početkom rata iz Rudog izbjegla u Tursku, saznala je ovu strašnu vijest u izbjegličkom kampu slušajući vijesti Radija Bosne i Hercegovine. Sarajevo i Bosna i Hercegovina ostali su bez jednog od najvećih heroja odbrane.

Zahvaljujući temeljima koje je postavio Safet Zajko, pripadnici Druge viteške motorizovane brigade nastavili su putem kojim ih je poveo njihov komandant. Kao jedna od najboljih brigada Armije RBiH učestvovali su u borbama na Treskavici, Bjelašnici, Igmanu, a 1995. godine svoj vojni put završavaju u borbama za oslobođenje Bosanske Krajine.

Druga viteška brigada na svom ratnom putu  postigla je izuzetne rezultate. Dokaz tome je i 38 dobitnika priznanja Zlatni ljiljan i Orden heroja oslobodilačkog rata kojim je odlikovan i njihov prvi komandant – Safet Zajko. Sahranjen je kao šehid u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, samo nekoliko metara dalje od svog nerazdvojnog druga Envera Šehovića, još jednog gazije sarajevskog ratišta. Sudbina je htjela da odbrane Žuč, ali isto tako da počivaju na istom mjestu u jednoj od najljepših sarajevskih džamija. Neka im je vječni rahmet i lahka zemlja bosanska.

Piše: Mirza Hadžijusufović

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!