VRIJEME JE ZA PAUZU: Psihološka važnost gubljenja vremena
Uvijek će postojati beskrajna lista zadataka koje trebamo uraditi i posla kojeg trebamo završiti a kultura neumorne produktivnosti nalaže nam da to uradimo odmah i da osjećamo užasnu krivicu ako protratimo imalo vremena. Istina je da je život proveden u odgovaranju na emailove isprazan život a „protraćeno“ vrijeme je, ustvari, mnogo ispunjavajuće i prijeko potrebno.
Uzmite za primjer kreatora „Inbox Zero“. Oliver Burkeman je za The Guardian napisao članak o Merlinu Mannu, koji je dobio zadatak da napiše knjigu o svom uravnoteženom email sistemu. Dvije godine poslije, napustio je taj projekat i umjesto toga objavio post na blogu (sada izbrisan) o tome kako je proveo mnogo vremena fokusirajući se na to da dobro utroši vrijeme te da je zbog toga propustio dosta dragocjenih trenutaka sa svojom kćerkom.
Problem nastaje onda kada dugo vremena fanatično forsiramo produktivnost i odbijamo uzeti pauzu. Odlažemo duže spavanje ujutro ili odlaske u duge šetnje ili čitanje pored prozora, ali čak i kada uspijemo pronaći malo vremena za te aktivnosti to vrijeme dolazi sa prijetećom svjesti o svim onim stvarima koje bi trebali raditi umjesto toga a to naše iskustvo opterećuje krivicom.
Umjesto toga, ljudi se obično okrenu najmanje ispunjavajućom aktivnošću od svih koje možemo provoditi u slobodno vrijeme: sjedimo za stolom, zurimo u računar, pretražujemo internet i ne doprinosimo niti našoj sreći niti produktivnosti.
„Postoji ta općeprihvaćena ideja da uvijek moramo biti dostupni i raditi svo vrijeme,“ kaže Michael Guttridge, psiholog čiji je rad fgokusiran na ponašanje na radnom mjestu. „Teško je napustiti tu ideju i jednostavno otići u park.“ Međutim, negativne strane su očigledne: dovedemo se do toga da izgubimo pojam o vremenu dok koristimo računar, koristimo društvene mreže da nam skrenu pažnju i govorimo sebi da radimo više stvari odjedom iako ustvari trošimo mnogo više vremena nego što je potrebno na najosnovnije zadatke.
Pored toga, Guttridge kaže da propuštamo mentalne i fizičke koristi vremena koje provedemo fokusirajući se na sebe. „Ljudi jedu za radnim stolom – to je odvratno. Trebali bi izaći u šetnju, do kafea, bilo gdje,“ kaže on. „Čak su i viktorijanske fabrike imale pauze za odmor.“
Nije baš da moramo raditi tako mnogo. Kao što Alex Soojung-Kim Pan, autor knjige REST: Why You Get More Done When You Work Less, piše u Nautilusu, prosvjetitelji poput Charlesa Dickensa, Gabriela Garcie Marqueza i Charlesa Darwina imali su poprilično opuštene rasporede i radili su pet sati na dan ili manje. Rad se prilagođava vremenu koje imate da nešto završite i većina nas može provesti znatno manje sati u kancelariji i ipak uraditi istu količinu posla.
Ponekad čak i aktivnosti koje bi trebale biti užitak – gledanje filma, džogiranje mogu izgubiti draž pod teretom odgovornosti. Guttridge kaže da je čuo kako pojedini direktori kompanija filmove gledaju tako što ih premotavaju unaprijed da bi razumjeli suštinu filma što brže. Možda oni to i rade, ali zasigurno pritom neće iskusiti zadovoljstvo koje iskusi osoba koja se potpuno uključi u filmski svijet.
„Gubljenje vremena je punjenje baterija i pročišćavanje,“ kaže on. Posevećivanje vremena tome da budete totalno, savršeno, ponosno neproduktivni na kraju će popravitivaš učinak na poslu, kaže Guttridge. Također, to je i ispunjavajuće samo po sebi.
Čak i ozloglašeno maratonsko gledanje serija može biti pročišćavajuće iskustvo ako se opustite i uživate. Jedno istraživanje je pokazalo da ljudi koji sebe opisuju kao ljenjivce pronalaze mnogo manje užitka u gledanju televizije.
Na kraju dana, svi mi osjećamo potrebu ponekad prelistani časopis, prošetati po naselju, ili jednostavno ne raditi ništa. Trebali bi objeruke prihvatiti te momente i vidjeti ih u pravom svjetlu: kao dobro utrošeno vrijeme.