Sveta zemlja
Novinarstvo je zaista lijep posao. Neko kaže, ovisnost. Draž novinarstva su, prije svega, putovanja. A koje izdvojiti nakon više od dvije decenije bavljenja novinatsvom. Možda će čitaoci od mene očekivati da čitaju doživljaje sa „sportskih putovanja“ (jer sam sportski novinar) iz Barselone, Malage, Ovieda, Valensije, Osla, Kopengahena, Glasgowa, Rejkjavika, Minhena, Štutgarta, Rima, Milana, La Valette, Nice, Monaka, Budimpešte, Muharaka (Bahreina), Talina, Viljnusa, Atine, Soluna, Dohe, Lisabona, Istanbula, Tirane, Sofije, Beča, Praga, Ciriha, Sant Galena, Tel Aviva, Haife…
Svako od tih putovanja je lijepo, zanimljivo, ali ni približno ne zauzimaju mjesta u mom srcu i sjećanju kao što zauzimaju putovanja o kojima sam vam odlučio pisati. Srcu su mi jednako draga tri putovanja – u Mekku, Medinu i Jerusalem. To su putovanja kojima sam ispunio hadis posljednjeg Božijeg poslanika, Muhameda a.s.
«Nema poduzimanja putovanja radi nekog mesdžida ili mjesta (da bi se obišli zbog vjerovanja u njihovu svetost), nego samo radi tri hrama: svetog hrama u Mekki, moga hrama u Medini i hrama Aksa u Kudsu».
Ovom prilikom pišem o Jerusalemu, grad kojeg ni približno ne krasi sabur i mirnoća, kakve sam doživio u Mekki i Medini. Emocije su bile pomiješane, jer sam istovremeno znao dvije stvari: prvo, to je grad koji je značajan u povijesti islama o čijem značaju svjedoči i Poslanikov hadis koji sam naveo na početku i, drugo, to je grad – poprište stalnih sukoba između Palestinaca i Izraelaca. Zbog toga, mnogi bi u takvoj situaciji odustali od želje da posjete Mesdžidu-l-aksu, ali ja sam bio čvrst u svom nijjetu da ispunim Poslanikov hadis koji mi je bio vodilja. Prvi puta je to bilo 2000., a drugi put 2014. godine. U oba navrata sam u Jerusalemu posjetio Omerovu džamiju, zatim Mesdžidu-l-aksu. Inače, vrijednost jednog namaza u Mesdžudu-l-aksi je kao 500 u drugim mesdžidima, dok je namaz u Medini vrijedan kao 10.000, a u Mekki kao 100.000 u drugim mesdžidima.
Za vrijeme boravka u Mesdžidu-l-aksi bio sam na mjestu koje su pohodili svi božiji poslanici. Ovdje je, ustvari, bila i prva kibla muslimana. Tu se nalazi Časna stijena, čuvena po Isri' i Mi'radžu. Ovdje je Muhamed a.s. prenijet iz Mekke, kao imam, klanjao ispred ostalih Božijih poslanika, a odavde je, potom, uspet u više nebeske sfere. Tokom boravka u Jerusalemu, uspio sam obići i druge vjerske bogomolje Zid plaća, Baziliku svetoga groba, te Baziliku rođenja Isusova u Betlehemu.
Na kraju, iako sam rekao da ću iz svojih putovanja izdvojiti tri grada Mekku, Medinu i Jerusalem, o čemu sam napisao prvu knjigu „Hadžijsko drvo“, koja je doživjela dva izdanja (2000), ne mogu a da se ne dotaknem Španije – tačnije grada Kordobe. Nakon što sam posjetio tri grada gdje je nastajao, stasao, cvjetao Islam, posjetio sam ovaj španski grad u kojem je Islam nestao. Poput vatre koja se ugasila, a nekada je tu plamtila punim žarom. Nakon tog posjeta i izučavanja nestanka Islama sa Pirinejskog poluotoka, nastala je moja druga knjiga „Po(r)uka“ (2005). A treća knjiga, s obzirom da sam dugogodišnji sportski novinar je bila sportskivremeplov.ba, koja je doživjela tri izdanja (2013/14/16), a govori o bh. sportskim velikanima, susretima s njima na putovanjima kroz život.
Piše: Muhamed Bikić