Zašto su američki tinejdžeri nervozniji nego ikad?
New York Times je nedavno objavio članak na temu „Zašto tako mnogo američkih tinejdžera pate od ozbiljnih oblika anksioznosti?“ Autor članka pratio je borbu nekoliko tinejdžera sa anksioznošću tokom nekoliko godina.
Članak postavlja pitanje zašto toliko mnogo mladih danas pati od anksioznosti. Kao autor knjige „13 stvari koje mentalno jaki roditelji ne rade“, psihoterapeut i univerzitetski predavač, slažem se da je anksioznost raširen problem među adolescentima. To je najčešći razlog zbog kojeg ljudi svih generacija dolaze u moj ured na terapije.
Neki mladi ljudi su perfekcionisti koji se užasno boje neuspjeha. Drugi su pak toliko zabrinuti za to šta njihove kolege misle o njima i zbog toga nisu sposobni da funkcionišu.
Neki su u svojim mladim životima prošli kroz mnoge teške trenutke. Ima i onih koji imaju stabilne porodice, roditelje koji im pružaju podršku, i obilje svega što im je potrebno.
Po mom mišljenju, ovo povećanje broja ljudi koji pate od anksioznosti odraz je nekoliko društvenih promjena i kulturalnih izmjena kojima smo svjedočili posljednjih nekoliko decenija.
Evo 10 glavnih razloga:
1. Elektronski uređaji su nezdrav oblik bijega
Stalan pristup digitalnim uređajima omogućava djeci bijeg od neugodnih emocija kao što su dosada, usamljenost ili tuga tako što će se izgubiti u igricama dok se voze autom ili će razgovarati s drugima na društvenim mrežama kada ih pošaljete u sobu.
Sada vidimo šta se dešava kad cijela jedna generacija provede djetinjstvo izbjegavajući neugodnost. Njihovi elektronski uređaji zamijenili su sve prilike da razviju mentalnu snagu i nisu usvojili vještine nošenja sa svakodnevnim izazovima.
2. Sve se vrti oko sreće
Sreća je u našoj kulturi toliko prenaglašena da neki ljudi smatraju kako je njihov posao da učine njihovu djecu sretnom svo vrijeme. Kad je dijete tužno, roditelji ga oraspolože. Kad je dijete ljuto, roditelji ga smire.
Djeca odrastaju vjerujući da nešto mora biti pogrešno ako nisu sretni svo vrijeme. To uvjerenje stvara dosta unutrašnjeg nemira. Oni ne razumiju da je zdravo i normalno osjećati se tužno, frustrirano, krivo, razočarano, i ponekad ljuto.
3. Roditelji neosnovano hvale djecu
To što ćete reći „najbrže trčiš u cijelom timu“ ili „najpametniji si u razredu“ neće podići samopouzdanje vašeg djeteta. Umjesto toga, stvarate pritisak koji djecu primorava da dostignu taj nivo. Na taj način može se razviti užasan strah od neuspjeha ili odbijanja.
4. Roditelji se takmiče
Mnogi roditelji su postali nešto poput ličnih asistenata svojih tinejdžera. Naporno rade da omoguće njihovoj djeci da se takmiče: unajmljuju instruktore i privatne trenere i plaćaju skupe SAT pripremne časove. Oni sebi daju zadatak da pomognu svojim tinejdžerima izgraditi imidž koji će zadiviti vrhunske škole. Time šalju poruku da njihov tinejdžer mora biti najbolji u svemu ukoliko želi dobiti mjesto na prestižnom koledžu.
5. Djeca ne uče emocionalne vještine
Naglašavamo akademsku pripremu i malo pažnje posvećujemo podučavanju emocionalnih vještina koje djeca trebaju posjedovati da bi uspjeli. Nacionalna anketa među brucošima pokazala je da se 60 posto njih osjeća emocionalno nepripremljenim za univerzitetski život.
Da bi živjeli dobar život, trebate znati kako upravljati svojim vremenom, kako se boriti sa stresom i kako se nositi sa svojim osjećajima. Bez razvijenih emocionalnih vještina, nije čudno što se tinejdžeri osjećaju nervozno kad su suočeni sa svakodnevnim izazovima.
6. Roditelji misle o sebi kao o zaštitnicima a ne vodičima
Negdje u cijelom procesu roditelji počnu vjerovati da je njihova uloga da pomognu djeci odrasti sa što je manje moguće emocionalnih i fizičkih ožiljaka. Postaju previše zaštitnički nastrojeni i djeca nikad nemaju priliku nositi se sama s izazovima. Kao posljedica toga, djeca odrastaju vjerujući kako su previše krhki da bi se nosili sa realnim svijetom.
7. Odrasli ne znaju kako da pomognu djeci suočiti se sa strahovima
Na jednoj strani imate roditelje koji previše forsiraju svoju djecu i prisiljavaju ih da rade stvari koje djecu užasavaju. Na drugoj strani imate roditelje koji uopće ne forsiraju svoju djecu i puštaju ih da izbjegnu sve što bi moglo u njima izazvati barem malo nervoze.
Izloženost je najbolji način da prevladate strah, ali samo kada je postupna.bez vježbe, blagog poticaja i vođstva, djeca neće nikada razviti samopouzdanje koje im treba da bi se suočili sa svojim strahovima.
8. Roditelji bježe od krivnje i straha
Roditeljstvo budi i neke neugodne emocije kao što su krivnja i strah. Ipak, umjesto da dozvole sebi da osjete te emocije, mnogi roditelji mijenjaju svoje roditeljske nabike. Ne puštaju djecu iz vida jer ih to čini nervoznim, ili se osjećaju toliko krivim kad djeci kažu NE da ubrzo posustanu i predaju se. Samim time uče djecu da nije moguće tolerirati neugodne emocije.
9. Djeca nemaju dovoljno vremena za igru
I dok organizovani sportovi i klubovi igraju važnu ulogu u životu djece, odrasli su ti koji prave i primjenjuju pravila. Nestrukturirana igra djecu uči vitalnim vještinama kao što su suočavanje s neslaganjem bez usmjeravanja od strane odraslih. Osamljena igra uči djecu kako da budu sami sa svojim mislima i kako da se osjećaju ugodno u svojoj koži.
10. Porodične hijerarhije ne funkcionišu
Iako djeca odaju utisak da vole biti odgovorni za nešto, negdje duboko oni znaju da nisu sposobni donijeti dobre odluke. Oni žele da njihovi roditelji budu vođe, čak i kada postoji neslaganje među članovima porodice. Kad se hijerarhija poremeti ili čak u potpunosti preokrene, njihova anksioznost raste.
Kako se nositi s epidemijom anksioznosti?
Stvorili smo okruženje koje kod mladih ljudi pobuđuje anksioznost umjesto otpora. Ne možemo spriječiti anksioznost u potpunosti, budući da tu definitivno postoji i genetska komponenta, ali možemo pomoći djeci da razviju mentalni mišić koji im je potreban da bi ostali zdravi.