NOSTALGIJA ERVINA TAHIROVIĆA/ MLADI REDITELJ ZA NOVI.BA: Najvažnije je biti i ostati čovjek sa dušom koja voli i oprašta

Zajedno sa svojim roditeljima, Ervin Tahirović kao dječak  1992. godine napustio je ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu i rodnu Foču. 

Tada je njegova porodica završila u izbjeglištvu u Beču. 

Njegov film Heimweh (Nostalgija) evocira upravo ovo teško iskustvo i postaje bolno svjedočenje jednog dječaka. 

U razgovoru za Novi.ba Ervin se prisjeća cijelog procesa snimanja filma, reakcija koje je izazvao, a otkriva nam kada se prvi put kod njega javila ljubav za "sedmu umjetnost". 

Cijeli intervju pročitajte u nastavku. 

Novi.ba: Bili ste student filmske akademije u Beču, za početak možete li nam reći kada je počelo interesovanje za film, kada ste zavoljeli "sedmu umjetnost"? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Već kao dijete u Foči, tata bi me redovno vodio u kino da gledam filmove i već tada sam zavolio tu umjetnost. Inače mi je tata radio u gradskoj biblioteci i stalno mi je donosio knjige i stripove, tako da sam vrlo rano zavolio priče. Uvijek mi je pristup filmske umjetnosti pričama nekako bio najbliži, jer sam tim putem mogao da doživim te avanture na najemocijonalniji način. 

Kasnije kad sam došao u Beč i kad mi je život postao ružan i težak kroz svakodnevne izbjegličke probleme, film mi je bio jedina mogućnost da izbjegnem toj stvarnosti na koju tada još nisam imao utjecaja i da za to vrijeme dok film traje, budem spašen.

Uopšte sam se u to vrijeme puno bavio umjetnosti, prvo muzikom pa onda likovnom umjetnosti, koju sam studirao na likovnoj akademiji u Beču, a uvijek sam sanjao o tome da nekad pravim filmove, samo je to uvijek bilo preskupo za mene.

Tako gledano, bilo je samo pitanje kada će za male pare biti moguće da se snimi film i tada sam odmah počeo da se bavim filmom i ubrzo prešao na filmsku akademiju, da studiram režiju i scenarij kod Michael Haneke-a.

(Inserti iz filma "Nostalgija")

Novi.ba: Da li imate neki filmski izraz koji Vas posebno vuče i kojem težite? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Jako sam zainteresovan za sve filmove koji su iskreni. Ja bih uopšte cijelu umjetnost podijelio na dvije kategorije: iskrenu i neiskrenu. Nekako imam osjećaj da je svijet u momentu pun filmova, koji su uz pomoć današnjih sredstava "isperfekcionirani" i "tehnički" dobro napravljeni i koji dobivaju masu nagrada, ali koje ne bih nazvao dobrim filmovima, jer im fali baš ta iskrenost i povrjedljivost. 

Po mom mišljenju je umjetnost (a samim tim i film) za socialno društvo isto to, što su snovi za individualnu osobu. Kao što se u snu sve ono pojavi što je emocionalno važno za osobu a što je iz nekog razloga potisnuto, tako bi u umjetnosti trebalo da se pojavi ono što je važno za društvo, a što je potisnuto, jer društvo ne zna kako da se nosi sa tim. 

Tu umjetnost može da bude sredstvo za transport nesvjesnih dilema u područje društvene savjesti. Kada pišem i snimam filmove uvijek se trudim da se iskreno bavim temama koje je društvo potisnulo, a i koje sam i ja sam kao dio društva također u sebi potisnuo.

Ako to uspijem uraditi tako da iz toga nastane jedna bolno iskrena ispovijest o svemu što možda i ne bih volio da vidim i kažem, i ako to onda uspije da na sličan način dodirne i publiku, zadovoljan sam.

(Inserti iz filma "Nostalgija")

Novi.ba: Kako biste ocijenili filmsku scenu u Bosni i Hercegovini, te koje reditelje u našoj zemlji, ali i inozemstvu iznimno cijenite, šta Vas kod njih oduševljava? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Filmovi iz Bosne i Hercegovine su vrlo jaki i priznati u cijelom svijetu, što je na neki način veliko čudo kada se uzme u obzir da je Bosna mala zemlja i da je film od strane države jako loše subvencioniran, upoređeno sa ostalim evropskim državama.

Ali, Bosna ima dušu i jako bogato izmješanu historiju i kulturu, tako da su priče koje tamo nastaju vrlo emotivne i dosta njihovog kvaliteta dolazi iz ljudskosti koja se u njima prikazuje i iskrenosti ljudi koji ih prave.

Jako mi se sviđaju filmovi Jasmile Žbanić, Ademira Kenovića i oni stariji filmovi Emira Kusturice, a što se tiče scenarija je Abdulah Sidran za mene nenadmašiv. Njegov "Savršeni Krug" mi je jedan od najdražih filmova koje sam ikad gledao. Od stranih režisera su me jako dodirnuli Lukas Moodysson, Akira Kurosawa, Abbas Kiarostami, Alejandro Jodorovsky i puno drugih, da ih sada ne nabrajam sve, a jedan od meni najdražih režisera je definitivno Lars von Trier. Volim kako se igra sa očekivanjima publike i kako nas precizno vodi u smjerove u koje pod normalnim uslovima ne bi voljeli da idemo.

SNOVI O RODNOM GRADU

Novi.ba: Vaš prvijenac, film Heimweh (Nostalgija), govori o izbjeglištvu Vaše porodice i Vašem povratku u rodni grad Foču. Kako je bilo snimati jedan ovakav film koji budi bolne uspomene i u kojem je utkano lično iskustvo? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Ja sam prvo htio da se vratim u Foču, a ideja sa filmom je tek kasnije došla, kratko pred povratak. Unazad gledano, mislim da mi je taj pristup povratku, da sve što radim ustvari radim i za film, jako pomogao da se suočim sa prošlošću i zadobijenim traumama. 

Nekako je bilo kao da sam u ključnim trenucima mogao da samog sebe vidim iz neke druge perspektive, i tako sam imao neku psihičku sigurnost i pogon da ne odustajem, da idem što dalje mogu.

Ne znam da li bih se to usudio, da sam onako bez ičega otišao, da vidim “šta ima”. Ali ipak je povratak bio emocionalno jako težak. Imao sam osjećaj da su se sve emocije odjednom upalile, pa sam bio sretan, zbunjen, prestrašen i ljut u isto vrijeme, što me je totalno iscrpilo. 

Čim sam se vratio nazad u Beč, dobio sam veliku temperaturu, upalu štitne žlijezde i srce mi je mjesecima preskakalo udarce, na šta mi je doktor rekao: “Šta god da si radio, toliko si uništio imuni sistem, da ti tijelo sad pokušava da pojede samog sebe”. 

Nakon godinu dana odmora u kojoj nisam gledao snimani materijal da bih se oporavio, lagano smo počeli sa montažom i tako sam taj povratak u Foču stalno emocionalno ponavljao i ubrzo su se svi oni simptomi traumatizacije, kao naprimjer napadi panike, vratili nazad.

Morali smo stalno praviti pauze, tako da je taj proces post-produkcije trajao oko tri godine, i tek pred sami kraj tog procesa sam uspio potpuno da shvatim šta mi se to desilo u djetinjstvu i gdje sam se ja to ustvari vratio. Do tada je taj povratak u Foču nekako bio kao san. Mislim da sam se iz tog sna tek potpuno probudio negdje na premijeri na Sarajevo Film Festivalu i da sam tek tad uz pomoć publike i njihovih reakcija shvatio da je sve što mi se desilo stvarnost.

Novi.ba: Kakve je reakcije kod publike izazvao film, te kako ste se Vi osjećali nakon samog prikazivanja filma na međunarodnom festivalu filma Dijagonale ’18 u Grazu? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Film je na Festivalu u Graz-u imao dvije rasprodane predstave sa ukupno 350 ljudi i reakcije su uvijek bile jako pozitivne.

Zbog toga šta su govorili na razgovorima poslije filma, mislim da im se svidjelo baš to da je priča vrlo intimna i lična, a i jako im je bilo važno da se konačno vidi primjer težine izbjegličkog života i da postoji jedan pozitivni primjer izbjeglice u ovim gadnim vremenima u Austriji, gdje vladaju desničari koji sve probleme ovog svijeta svode na izbjegličku "krizu". 

Tako mi je jedna Austrijanka poslije filma sa suzama u očima rekla da joj je drago da sam u Austriji i da su Austriji jako potrebni ljudi kao ja, što me je naravno raznijelo u duši, jer sam na neki način nesvjesno 25 godina čekao na takvu jednu dobrodošlicu. Mislim da mi je ovaj film uopšte jako pomogao da prihvatim tu ulogu koju imam kao stranac u Austriji i da razumijem za šta bi ja ustvari trebao da stojim i da se borim.

(Inserti iz filma "Nostalgija")

Novi.ba: Budući da je u filmu glavna tema izbjeglištvo koje se danas može smatrati jednim od najvećih političkih pitanja, koliko je zapravo važno baviti se političkim pitanjima u filmovima? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Prema mom razumijevanju umjetnosti kao što sam je izložio u drugom pitanju, je svaki iskreni film automatski i politički film, jer se bavi društveno potisnutim temama. I to je vrlo važno, jer ako to umjetnost ne radi, ko onda?

Od onog što nazivamo klasničnom partijskom politikom to nažalost nemožemo očekivati, jer se ona ne bavi politikom nego samo svojim interesom i interesima kapitala, a ne interesima ljudi. Oni čak i profitiraju od tih potisnutih bolova i strahova koje mogu instrumentalizirati da bih ostvarili svoje ciljeve, tako da ta društvena odgovornost prave politike preostaje nama i važno je da je preuzmemo.

Novi.ba: Možete li nam otkriti na kojim projektima trenutno radite, da li možemo uskoro očekivati neki novi film? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Upravo pišem sljedeći film, ali će još potrajati prije nego što bude gotov.

(Inserti iz filma "Nostalgija")

Novi.ba:  Na kraju, šta biste poručili mladim ljudima u našoj zemlji? 

ERVIN TAHIROVIĆ: Mogu im samo ono poručiti što bi i ovdašnjim mladima poručio, a to je da čuvaju svoje porodice i svoju ljudsku dušu i da ne vjeruju kapitalističkom marketingu, koji vrši glomazni napad na socijalno društvo.

Da ne nasjednu na propagandu da je zapadni lifestyle konzumerizma tako lijep kao što izgleda na televiziji, jer sve to ima svoju skrivenu cijenu. 

Današnji kapitalizam će sve metode upotrijebiti da nam poruši duše i da nas zavadi, usami i unesreći, pa da nam onda može prodavati rješenja za tu našu nesreću. I jedino što taj monstrum može da zaustavi su ljudi koji se brinu jedni o drugima i zato je najvažnije biti i ostati čovjek sa dušom koja voli i oprašta.