Kako preživjeti u BiH?

Više od 40 odsto građana BiH je nezaposleno. Veliki dio onih koji rade – rade za minimalac, a prosječna plata od oko 800 KM je za većinu njih samo san. Pitali smo ove ljude kako preživljavaju.

Odgovor je, jednom rječju – jedva. Iako je opšte poznato da su plate političara u BiH među najvišim, ne samo u regionu, nego se mogu usporediti i sa primanjima njihovih kolega u Evropi, surova je realnost da veliki dio građana ove balkanske zemlje jedva sastavlja kraj s krajem, dok armija nezaposlenih na biroima čeka svoj red za uhljebljenjem.

“Kad platim račune ne ostane mi ništa!”, “Zadužen sam do grla”, “Hrana je najskuplja” – ovo su najčešći odgovori koji su nam sugrađani davali na pitanje kako preživljavaju.

Prema podacima Saveza sindikata Republike Srpske, sindikalna potrošačka korpa za septembar koštala je čak 1.807 KM, a prosječna isplaćena neto plata u iznosu od 831 KM pokrivala je sa 45,96 odsto što dovodi do zaključka da je za osnovne izdatke četvoročlanoj porodici u Srpskoj potrebno više od dvije prosječne zarade.

Najmanje dajemo za higijenu i obrazovanje

U prosjeku porodice su u septembru najviše novca izdvajali za hranu, 690,90 KM (38,22 odsto), za stanovanje i komunalne usluge 522,25 KM (28,89 odsto), za prevoz 194,80 KM (10,77 odsto), za odjeću i obuću 135,10 (7,47 odsto), održavanje domaćinstva 104,20 KM (5,77 odsto), dok su najmanje izdvajali za higijenu i obrazovanje - u prosjeku 80 KM.

Statističke brojke o prosječnim platama daleko su niže u stvarnosti, jer su u njen proračun ušle visoke plate političara, pa je i konačan prosjek veći, dok je na drugoj strani ogroman broj onih koji mjesečno prime 370 KM, koliko po zakonu iznosi minimalna plata radnika.

Prema nezvaničnim podacima, svaki treći radnik u BiH je prijavljen na "minimalac”, dok zvanične statistike govore da je više od pola miliona građana nezaposleno, pa je za njih prava umjetnost preživljavanje "od prvog do prvog".

Saša Malić iz Banjaluke nezaposlen je više godina, a nedavno je doživio srčani i moždani udar. Zbog toga što nema posao, ali i zbog zdravstvenog stanja prinuđen je da živi zajedno sa očuhom i teško bolesnom majkom koja je na liječenju i koja nema primanja. Jedini izvor primanja su mu 80 KM koje dobija od Zavoda za socijalnu zaštitu.

Ovaj Banjalučanin za MONDO tvrdi da će taj iznos dobijati samo do maja iduće godine i da ni blizu nije dovoljan za život, jer svakog mjeseca samo za liječenje potroši više od 100 KM, piše Mondo.ba.

"Da nije očuha koji plaća hranu i režije, a pritom izdvaja i za moje lijekove iz Srbije, ne znam kako bi preživio. Njegova primanja nisu dovoljna da pokriju osnovne troškove života, pa bi bilo lakše da imam bilo kakav posao, ali zbog svog zdravstvenog stanja ne mogu da radim svašta. Da bih došao do bilo kakvog dinara snalazim se tako što nekom od prijatelja i poznanika popravim računar ili neki drugi uređaj", kaže nam Saša i ističe da se od tog posla ne može preživljavati, a kamoli živjeti dostojanstvom čovjeka u dvadeset i prvom vijeku.

Prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske iz 2011. godine, više od 40 odsto građana RS ima problem sa plaćanjem stanarine, režija ili kredita, a čak 74 odsto njih ne bi moglo podnijeti iznenadani trošak od 380 maraka. Kako se situacija kada je u pitanju standard građana nije popravljala, pretpostavlja se da je broj ovih građana koji su u teškoj ekonoskoj situaciji danas mnogo veći.

Brana Vidaković (70), penzionerka iz Banjaluke kaže da bi joj penzija bila dovoljna za skroman život da ne živi sa nazaposlenim sinom.

“Da izdržavam sebe, moja penzija od 750 KM bi mi bila dovoljna za ‘preživljavanje’, budući da od nje izdržavam i sina, potrebe smo sveli na minimum. Snalazimo se tako što minimalno trošimo. Nastojim da kupujem u prodavnicama sa ‘povoljnijim’ cijenama i čestim akcijama. Živimo vrlo skromno u odnosu na period prije mog odlaska u penziju. Troškovi za hranu, higijenu i režije iznose otprilike koliko i moja penzija. Da stvari budu još gore od penzije moram da platim i kredit od sina koji je trenutno bez posla”

Da veliki dio građana BiH ima vrlo nizak životni standard i nema novca za najpotrebnije životne namirnice često upozoravaju iz udruženja potrošača ističuću da su cijene hrane i namirnica u ovoj zemlji u dosta slučajeva skoro iste, ili "približne onima u Evropi", dok su kod nas primanja znatno manja ili gotovo nikakva.

Tročlana porodica Miljković iz Banjaluke, koja će naredne godine školovati osnovca, živi od jedne plate, a jedina primanja ima tridesetjednogodišnji Miroslav. Prema njegovim riječima, ova porodica najveći dio plate izdvaja za hranu, režije i otplatu kredita.

"Moja porodica živi od 700 KM i dok platimo režije 250 KM, kredit od 160 KM i dječiji vrtić i hranu ostatak plate nije dovoljan za život. Pošto je supruga u stalnoj potrazi za poslom primorani smo da izdvajamo i dodatnih 90 KM za dječiji vrtić, a gdje su odjeća, obuća i druge potrepštine", pita se Miroslav čiji će sin iduće godine krenuti u školu kada će "udar" na kućni budžet biti još veći.

...a cijene rastu

Prema podacima Agencije za statistiku BiH za septembar cijene proizvoda i usluga koje se koriste za ličnu potrošnju bile su veće za 0,5 odsto nego u avgustu tekuće godine. Tako su odjeća i obuća skuplji za 4,3 odsto, hrana i bezalkoholna pića za 0,6 odsto, obrazovanje za 0,4 odsto, zdravstvo za 0,3 odsto, stanovanje i režijski izdaci za 0,2 odsto, te komunikacije za 0,1 odsto. Statistike za avgust pokazuju da je najniža prosječna neto plata od 519 KM bila u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima,, dok je najviša od 1.350 KM u finansijskoj i djelatnosti. Broj nezaposlenih osoba na biroima za zapošljavanje iznosio je 552.319, a najveći broj evidentirane nezaposlenosti čine osobe sa trećim stepenom obrazovanja. Zatim slijede kvalifikovani radnici i nekvalifikovani radnici. Nezaposlenih sa višom stručnom spremom bilo je 8.069, a sa visokom stručnom spremom 43.426.

Penzionerka Nura Selimović iz Sarajeva živi sama i kako kaže, „crkla bi od gladi“ da joj sin iz Norveške ne šalje novac.

„Meni je penzija 300 KM, pa sam vidi može li se od toga živjeti. Dok platim struju, vodu, plin, šta mi ostane?“, rekla nam je Nura i dodala da najčešće kupuje kada su sniženja u prodavnicama.

„Znam kojim je danom i gdje je sniženje i onda kupujem. Skupo je i tada, ali se uspije uštediti“, požalila nam se Nura.

Prodavači i trgovci potvrdili su nam da sve više građanja prolazi kroz finansijsku “dubiozu”, ističući da kupovna moć stanovništva nikad nije bila slabija i da je sve učestalija prodaja robe na komad.

"Kupuju, recimo par jaja, dvije do tri voćke i do nekoliko krompira ili šargarepe. Najviše su ugroženi penzioneri, jer često imaju potrebu da kažu da su gladni i ne pamte gora vremena", rekla nam je jedna trgovkinja na banjalučkoj Tržnici.

Slična situacija je i u banjalučkim mesnicama, gdje, prema riječima trgovaca, penzioneri meso uglavnom kupuju na grame, pa im ova životna namirnica uglavnom više dođe kao začin nego kao glavno jelo.

Ni studentima nije ništa lakše.

Goran Š. (22), student iz Kozarske Dubice, muku muči sa novcem, jer je nezaposlen, a izdržava ga samo majka.

“S obzirom na to da hranu spremam sam ili donosim od kuće, mjesečno mi treba minimalno 350-450 maraka za stan i ostale troškove. Snalazim se tako što nastojim da budem što efikasniji, štedim, raspoređujem resurse i određujem prioritete. Novčana primanja moje majke, koja me i izdržava, su relativno mala jer većina njene plate odlazi na kredit za kuću. Živim u Banjaluci, u stanu sa dvije cimerke, a plaćamo stan i režije po 180 KM. Zimi će nam biti i skuplja stanarima zbog troškova grijanja”, ispričao nam je Goran.

Kaže da je kriza i njega i njegove brojne kolege natjerala da ekonomišu više nego ikad. Hranu donesu od kuće, a kada potroše zalihe sami kuvaju, jer je to ekonomičnije, a i zdravije.

“Idem i u studentsku menzu i veoma sam zadovoljan hranom, s obzirom na cijenu obroka (ručak košta 1.20 KM gdje zavisno od dana možete dobiti: hljeb, supu, kuvano jelo sa nekim mesom, salatu i desert).

Majka pored mene još “izdržava” baku i djeda jer njihove male penzije odlaze na lijekove i kućne režije. Trudim se da kada mogu sam nešto zaradim, ali sve je to jako slabo. Mislim da bi sve bilo lakše, bar za nas studente, kada bi imali organizovanu saradnju i plaćenu praksu u struci kao, što je to na zapadu slučaj gdje studenti mogu obučavajući se u nekoj fabrici da dobiju novac kojim mogu da pokriju bar polovinu mjesečnih troškova”, dodao je Goran.

Amar Sinanović, student iz Banovića kaže kako je život studenta u Sarajevu izuzetno težak.

„Roditelji finansiraju moj boravak ovdje. Iskreno, ne znam ni sam kako uspijem pokriti sve troškove. Srećom imam dosta rodbine koja često putuje na relaciji Banovići – Sarajevo, pa majka često pošalje ručak. Dok platim kiriju, hranu, režije ostane mi minimalno novca za druge stvari, ali kažu da su i to čari studentskog života“, optimističan je Sinanović.

Naglasio je kako je život u Sarajevu znatno skuplji nego u njegovom rodnom gradu.