Uvrnuti filmski genije bez završene srednje škole

Sljedeći tekst najbolje je započeti ovim citatom: „Filmovi su moja religija, a Bog je zaštitnik. Sretan sam što sam u poziciji gdje ne snimam filmove kako bih platio svoj bazen. Kada pravim film, želim da mi on bude sve; kao da sam spreman umrijeti za njega“.

Svojim ulaskom u filmski svijet Quentin Tarantino donio je nešto novo sedmoj umjetnosti, do tada rijetko viđeno.

Svaki Tarantinov film svojevrsna je posveta nekom segmentu umjetnosti ili kulture koji fascinira ovog uvrnutog filmskog genijalca.

Od samog početka kina su mu bila zabavnija od škole koju je napustio sa 15 godina, dok je sa 22. počeo raditi u videoteci, gdje je stekao filmsko obrazovanje gledajući i diskutirajući o filmovima po cijele dane.

U to vrijeme je pohađao satove glume i završavao svoj prvi scenarij za film „True Romance“ (1987). Piše i drugi scenarij za „Natural Born Killers“ (1994.), a vrijeme iskorištava tražeći sponzore kako bi pretočio svoje ideje i scenarije u filmove.

Pozorno je pratio na tipove filmova koje su ljudi iznajmljivali te je kasnije naveo kako mu je upravo to iskustvo bila inspiracija za rediteljsku karijeru.

„Kada me ljudi upitaju da li sam išao u filmsku školu, odgovaram da sam išao gledati filmove!“

1990. prodao je scenarij za „True Romance“. Odlučuje da će zarađeni novac uložiti u „Reservoir Dogs“ (1992), crno bijelu verziju filma snimljenog u garaži sa svojim prijateljima u glavnim ulogama, kojeg je napisao za samo tri i po sedmice. Uskoro napušta videoteku, počinje raditi za malu produkcijsku kuću i susreće Lawrencea Bendera preko kojeg upoznaje Harveya Keitela. Oduševljen scenarijem, Harvey želi glumiti u budućem filmu čime pomaže Tarantinu u sakupljanju finansija za realizaciju.

Javnost je Tarantina prvi put upoznala 23. oktobra 1992., kada su u kina stigli „Psi iz rezervoara'“. Ali, mjesecima prije toga se dalo naslutiti kako će Tarantino postati ikona nezavisne filmske produkcije, jer je njegov debi bio izuzetno dobro primljen na festivalima u Sundanceu, Cannesu i Torontu.

Inače, „Reservoir Dogs“ slijedi preambulu i posljedice dijamantne pljačke koja se pretvara u veliku katastrofu. Film je došao kao dašak svježeg zraka i ostao je napet, smiješan i znatiželjan krimi-klasik.

Nakon toga je uslijedio njegov najveći uspjeh u karijeri, originalni „Pulp Fiction“ iz 1994., koji je zaradio preko 100 miliona dolara. Film je dobio niz nagrada i nominacija od kojih vrijedi istaći Zlatnu palmu u Cannesu i Oscara za najbolji originalni scenarij. Tarantinova slava i popularnost su u ovom trenutku bili na vrhuncu, a filmom je dobio vojsku fanova širom svijeta. Tarantino je zauvijek osigurao mjesto na A listi hollywoodskih reditelja, a film je postao neizbježna "lektira" svakog ljubitelja filma.

Nevjerojatno je redateljsko-scenarističko postignuće da razgovori o trivijalnim, banalnim stvarima (npr.chessburgeru i pomfritu) budu toliko zabavni. Film cijelim svojim trajanjem pršti od ciničnih i duhovitih izmjena rečenica, a upravo su takvi dijalozi postali "trademark" Tarantinove rediteljske karijere.

1997. se upušta u novi projekt kao scenarist i reditelj filma „Jackie Brown“ sa Pam Grier i Samuelom L. Jacksonom, koji je određenim Tarantinovim fanovima mrzak zbog nedostatka njegovih prepoznatljivih elemenata.

Njegov četvrti dugometražni film je „Kill Bill“ (2003) za kojeg glavnu inspiraciju pronalazi u špageti vesternima i hongkoškim filmovima iz sedamdesetih. Film je ispao tako velik da je podijeljen u dva dijela te je publika mogla vidjeti i „Kill Bill 2“ (2004). I original i nastavak su doživjeli velik uspjeh kod publike te je izvukao ono najbolje iz glumaca. Uma Thurman mu je tokom snimanja ovih filmova još više prirasla srcu te ju je Tarantino proglasio svojom muzom.

Tarantinov veliki hit bio je i „Inglourious Basterds“ iz 2009., a ta priča o Drugom svjetskom ratu ispričana je na njegov tipični način: puno dugih dijaloga, krvavih scena, crnog humora i filmskih posveta. „Nemilosrdni gadovi“ je veliki, hrabri i odvažni ratni film koji će nekima zasmetati, neke uplašiti, ali još jednom demonstrirati da je Tarantino „real thing“, reditelj donkihotovskih užitaka. Ono što je oduševilo jeste kako je jedan film o Drugom svjetskom ratu konačno dobio potrebni alternativni kraj (u ovom slučaju ubistva Hitlera i Goebbelsa).

Na kraju dolazimo i do Tarantinovog posljednjeg filma, vjerovatno i najkritikovanijeg, a radi se o „Odbjeglom Djangu“ (Django Unchained) iz 2012. Ovaj film digao je prašinu zbog spajanja stiliziranog nasilja i prikaza okrutnog postupanja prema crncima, ali je opet postigao veliki uspjeh kod publike i kritičara.

Django je jedna prekrasna posveta kulturi divljeg zapada prožeta ironijom,sarkazmom i blagom nostalgijom. Ali, isto toliko i univerzalan film da jasno može da se smjesti u aktuelna politička dešavanja u Americi.

Uskoro nas očekuje novi vestern sa njegovim potpisom, jer 2015. stiže „The Hateful Eight“, priča o lovcima na ucjenjene glave koji se u Wyomingu sklone od snježne oluje pa otkriju da između njih postoji krvava veza isprepletena izdajom i obmanama.

Tarantino je jedan od posljednjih kinematografskih junaka koji vodi ljutu bitku protiv sveopće digitalizacije i pokušava filmu (američkom, prije svega) vratiti ono dostojanstvo koje je imao do ovog milenija. Upravo će zato „The Hateful Eight“ snimati van svih modernih gabarita i to na 70mm filmu, a Panavision navodno stoji 100% iza ove njegove odluke.

Nedavno je izjavio kako planira snimiti još dva filma nakon čega završava rediteljsku karijeru, ali uopće mu ne vjerujemo.

Snimci iz gepeka, pušenje cigareta, fetiš ženskih stopala, IQ 160... Ovo su samo neke od bezbroj zanimljivosti vezanih za ovog genija bez filmske diplome.

„Žao mi je reditelja koji ne mogu gledati svoje filmove nakon nekog vremena. Čovječe, ako su ti tvoji filmovi loši, promijeni posao! Kako neko može ujutro ustati iz kreveta ako mrzi sebe i svoj posao? Često gledam svoje filmove. Nekad gledam cijeli film, nekad samo dio filma. I zadovoljan sam kad ih gledam!“