Davao je ponude koje se ne odbijaju, no sam je odbio onu najveću...

On je davao ponude koje drugi nisu mogli odbiti, ali je sam odlučio odbiti onu najveću u filmskoj industriji.

5. marta 1973., Marlon Brando je odbio Oscara za najboljeg glavnog glumca za ulogu Vita Corleonea u filmu „Kum“, iz vrlo neočekivanog razloga.

1960-ih, Brandova karijera je bila u padu. Njegova dva prethodna filma, “One-Eyed Jacks” i “Mutiny on the Bounty”, razočarala su na box-officeu. „Mutiny“ je, prema kritičarima, označio kraj zlatne holivudske ere, a još gore, širila se priča o Brandovom neposlušnom ponašanju na snimanjima, što ga je učinilo jednim od najnepoželjenijih glumaca za raditi.

Brandovu karijeru trebalo je spasiti. „Kum“ je bio defibrilator...

U epskom opisu njujorške porodične mafije iz 1940-ih, Brando je igrao patrijarha, izvornog Dona. Iako film prati njegovog sina Michaela (Al Pacino), Vito je stub svega. Nemilosrdni, nasilni kriminalac, on voli i štiti svoju porodicu svim raspoloživim sredstvima. Toplina njegove humanosti čini ga neuništivim.

„Kum“ je zaradio skoro 135 miliona dolara u SAD-u i smatra se jednim od najboljih filmova u historiji. U borbi sa elitom - Michaelom Caineom, Laurenceom Olivierom i Peterom O’Tooleom – Brando je bio favorit za najboljeg glumca na dodjeli Oscara.

Noć uoči 45. dodjele nagrada, Brando je objavio kako će bojkotovati ceremoniju i poslati Sacheen Littlefeather kao svoju izaslanicu. Malo poznata glumica je bila aktivistica pokreta za prava američkih starosjedilaca. 5. marta, Liv Ullman i Roger Moore pročitali su ime primatelja nagrade za najboljeg glumca. Odjednom se pojavila žena u haljini plemena Apache. Moore je pružio nagradu Littlefeatherovoj, no ona ju je odbila. Pripremila je pismo na podijumu, predstavila se publici i rekla:

„Predstavljam Marlona Branda ove večeri te me je zamolio da vam kažem kako on žali što ne može primiti ovu velikodušnu nagradu. Razlog tome je tretman koji imaju Indijanci u filmskoj industriji“.

Publika ju je izviždala. Littlefeather je pogledala prema dolje i izjavila „ispričajte me“. Drugi u publici su joj aplaudirali. Za kratko je nastavila i dodala kako se ne želi nametati svojim izgledom i kako će se „sastati s ljubavlju i velikodušnošću“ u budućnosti.

U 1973., Indijanci „praktično nikako nisu učestvovali u filmskoj industriji i prvenstveno su se koristili kao dodatak“, napisala je Dina Gilio-Whitaker, stručnjak za historiju američkih starosjedilaca.

„Glavne uloge prikaza Indijanaca u nekoliko generacija vesterna skoro su uvijek davane bijelim glumcima“.

No, nisu bili samo zanemareni. Bili su omalovažavani. To je spoznaja koja je promijenila Brandov pogled na industriju.

Istog dana, „New York Times“ je odštampao njegovu cjelokupnu izjavu, koju Littlefeather nije mogla pročitati zbog „ograničenog vremena“. 

Brando je izrazio podršku za pokret američkih Indijanaca i dotakao se tada aktuelne situacije na Wounded Kneeju (Južna Dakota), gdje je 200 aktivista Oglala Lakote zauzelo mali gradić u Južnoj Dakoti i tom trenutku je bio pod opsadom američkih vojnih snaga. Marlon je napisao:

„Filmska zajednica je odgovorna za ponižavanje Indijanaca i sprdnju sa njihovim likovima, opisujući ih kao divljake, neprijatelje i zle ljude. Dovoljno je teško što ta djeca teško odrastaju u ovom svijetu. Kada indijanska djeca vide kako se njihova rasa opisuje u filmovima, njihovi umovi postaju ranjeni na način koji nikada nećemo znati“.

Val kritika zahvatio je Branda i Littlefeather nakon Oskara, od svojih kolega u industriji do medija.

Ipak, Brando je indijanskoj zajednici dao jedinstvenu priliku za podizanje svijesti o njihovoj borbi pred 85 miliona gledatelja, iskoristivši Oscare za političku pravdu na neviđen način.
 
Njegovo kontroverzno odbijanje nagrade (što nijedan pobjednik do današnjeg dana nije ponovio) ostaje jedan od najmoćnijih trenutaka u historiji Oscara.