Pismo uglednog novinara Faruka Kajtaza profesoru Mili Lasiću!

Moram priznati da je profesor na mostarskom Filozofskom fakultetu, dr. Mile Lasić, jedna od zanimljivijih pojava na političkom, akademskom i medijskom planu u BiH. Iskreno bih volio vjerovati da je njegovo političko i javno djelovanje u zadnje vrijeme, po principu „danas jedno – sutra drugo, a prekosutra ko zna što“, samo produkt nemirnog intelektualnog duha i životnog habitusa čovjeka, koji „voli da sumnja“.
 
Na javnu scenu u BiH dr. Lasić je istupio pomalo nenadano prije nekoliko godina skrenuvši na sebe pažnju svojim, mora se priznati, originalnim idejama i ocjenama tmurne situacije u BiH. Na njega mi je prvi ukazao jedan ugledni porofesor iz Sarajeva, rekavši mi kako „sada dole u Mostaru imate jednog sjajnog Lasića“. Bio je jedan od rijetkih, koji se usuđivao ući u dublje analize dnevne politike i „zabadati nos“ tamo, gdje neki drugi ne bi ni pogledali. Njegov obračun sa Lagumdžijinom SDP-om imao je gotovo, pa proročanski karakter, jer je profesor među prvima ukazao na lažne proroke socijaldemokratije u BiH, opisujući to svojim čudnim terminom „demokrature“.  Dakle, demokratiija u službi diktature ili diktatira demokratije ili šta već...Znao je valjda doktor šta priča. Znali smo relativno često popiti kafu/kavu na različitim seminarima ili „okruglim stolovima“.
 
Bilo je to vrijeme najsjajnije zvijezde profesora Lasića, koga su mediji prepoznali kao „interesantnu pričalicu“, koja dobro zna držati pažnju auditorija svojim doskočicama poput „demokrature“ ili teorijama „konsocijacijskog oblika vladanja“. Posljedica takvog javnog angažmana je bio i Lasićev upliv u Ekspertnu grupu za promjenu Ustava Federacije BiH, koju je formirala ambasada SAD u BiH.
 
Ali, kako je vrijeme prolazilo, Lasićeva javna pojava je postajala sve manje zanimljiva, a sve više predvidljiva i lako čitljiva. Profesor se na neki način našao zapetljan u vlastitoj mreži jednih te istih fraza, koje je pretumbavao po potrebi i trenutnom nahođenju. Ideja da se danas može „raspredati“ o europskim vrijednostima sa Bogićem Bogićevićem, a sutra „glancati“ etnocentrična politika nije mi se učinila vjerodostojnom.
Nekoliko medijskih i javnih istupa tada je dalo naslutiti da Lasić, polako odlazi sa pozicije „ničije zemlje“ i seli se na teritoriju stranačkih i nacionalno ekskluzivističkih projekata. Medijski i javno razigrani Lasić je naglo postao smrtno ozbiljni analitičar, sklon pojednostavljivanju teza i prevođenju vode na mlin dobro poznatim političkim i etničkim idejama.
 
Bliskost sa političkim projektom HNS-a (ili bolje reći HDZ BiH), postala je za pažljivije promatrače skoro, pa očigledna. Posebno nakon par tekstova u novinama čija je bliskost sa „vodećom strankom u Hrvata“ neskrivena i potpuno jasna. Tamo se, ipak ne ulazi na časnu riječ ili po princupu „drugačijeg mišljenja“. Na neki način, profesor je pristao biti paravan za sve ono što je koliko do juče javno demonizirao i ismijavo kiteći ga terminom „demokrature“.  Ovaj „kopernikanski obart“ je za mene moram priznati, ipak bio iznenađenje.
 
Ali tako to valjda ide u BiH, gdje se intelektualna neovisnoist početo „zaboravi“ pod teretom sirenskog zova politike i svega onoga što uz nju ide. Lasić danas tako uredno, svako malo (i po potrebi) „oplete“ po prepoznatoj političkoj grupaciji ili ideji na način da se „iz aviona“ vidi koga i kako politički preferira!
 
Meni je, ipak simpatičniji bio onaj stari, pronicljivi i krontraverzni Lasić. Bavljenje politikom i ocjenama njenih dometa očigledno ima neki svoj unutrašnji mehanizam koga javne ličnosti vole prepoznati i usvojiti, bez obzira na cijenu. Od pragmatizma očito ne „obolijevaju“ samo „obični ljudi“, već i oni koji vole vjerovati da svojim razmišljanjima opisiju i oblikuju javno mišljenje.
 
U jednom Lasiću, nakon svega, ipak moram odati priznanje. Profesore bili ste upravu!  Ovo je zaista DEMOKRATURA  i to ste vi na empirijski način najbolje pokazali i dokazali.... Iskreni pozdrav.
 
P.S. Nadam se da ovo nećete shvatiti osobno i da ćemo mi i dalje ponekada popiti „kavu-kafu ili kahvu“. Smatrajte ovo pismo mojim doprinosom javnom dijalogu, kao preduslovu zdravog načina razmišljanja i potrebe da se ne moramo baš uvijek slagati.