“Mog sina u školi tuku druga djeca i guraju pod auto jer je siromašan”
Ima jedan dječak u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ide u peti razred. Psiholozi kažu da je natprosječno inteligentan, ali zatvoren i povučen. Već neko vrijeme ga upućuju na terapiju. Pokazuje znake izuzetno niskog samopouzdanja i velikog bijesa. Već nekoliko godina on trpi nasilje svojih vršnjaka – jer je siromašan.
Potresna ispovijest njegove mame osvanula je danas na hrvatskom portalu 24sata i evo, već sad su je pročitali skoro svi u zemlji. Rekao bi čovjek da smo na nasilje uveliko otupjeli, ali ko može da ostane hladan pred patnjom nedužnog djeteta? Odgovor na ovo pitanje isti je i kod suseda kao i kod nas – hladni su samo oni od kojih najviše zavisi, nadležni.
– Sve je počelo još u prvom razredu. Komšija, koji je dvije godine stariji od mog sina i ide u istu školu, ispričao je svima da smo siromašni i da živimo u staroj kući. I djeca su odmah počela da se razdvajaju od njega. Krenuo je pritisak da se ne druže s njim. Pokušala sam to riješiti razgovorom s njegovim roditeljima, nadala se da će se sve smiriti i da ćemo problem uspjeti da riješimo među sobom – počinje svoju priču mama dječaka.
Nažalost, nisu uspjeli.
Nasilje je školi prvi put prijavila 2016, nakon čega su se stvari samo još više pogoršale.
– Nakon što su ga, u dva navrata, na autobuskoj stanici gurnuli pod auto koji je morao da zakoči kako vozač ne bi naletio na dijete, obratili smo se razrednoj i direktoru škole – objašnjava majka.
U zapisniku se nakon sastanka roditelja s majkom, direktorom, pedagogom i razrednom, iz januara 2016, navodi se da se dječak žali da ga nekoliko učenika iz škole ismijva, udara u rame, stomak ili nogu, kao i gura pod automobil na putu do škole ili prilikom povratka kući. Zbog svega je tužan i kući često dolazi uplakan. U zapisniku stoji i da na provokacije reaguje fizičkim obračunom, da “vraća istom mjerom, ali jače”. Konačni zaključak je bio da organi škole nisu nadležni jer do incidenata dolazi van škole.
I tu se u priču uključuju policija i centar za socijalni rad. Prema njihovim izjavama, saradnja sa školom na rješavanju ovog slučaja i dalje je u toku, pa zbog toga nisu željeli da razgovaraju o detaljima. A dok ta istraga traje, čini se u nedogled, dječak je nekoliko puta upućivan na psihoterapiju. U međuvremenu je u igri polomio ruku, ali njegovim mučiteljima ni to nije bilo dovoljno, pa su ga napadali i u takvom stanju.
I dok iz škole i dalje poručuju da čine sve što je u njihovoj moći, mališan sve češće pati od nesanice, vrtoglavice, mučnina i glavobolje, a roditelji više ni ne znaju kome da se obrate za pomoć.
Zvuči poznato?
Statistike o vršnjačkom nasilju u Srbiji su jednako poražavajuće. Nacionalno istraživanje je pokazalo da je čak 15 odsto učenika najmanje jednom tokom posljednjih nekoliko mjeseci zlostavljalo vršnjaka, a da je 17 odsto lično doživelo neki vid nasilja. Nadležnima i odgovornima u Vladi i Parlamentu ove brojke ne padaju na pamet. Oni pred spavanje i dalje broje vučiće… pardon, ovce. Za šišanje. A kad će usvojiti Aleksin zakon? Ko to zna? A mi od “izvini” odavno već nemamo ništa.
(INovi.ba / 24sata.hr)