Dizdarević: Cilj tortura je zastrašiti povratnike kako bi napustili RS!

Prvi doktor psiholoških nauka u BiH, prof.dr. Ismet Dizdarević za naš portal dao je intervju povodom posljednjih događaja u RS i Zvorniku te objasnio kakve posljedice mogu izazvati torture i zastrašivanja koje doživljavaju povratnici u RS.

Novi.ba: Svjedoci smo da veliki broj Bošnjaka u RS doživljava različite vrste tortura od režimske policije u ovom dijelu BiH. Da li zastrašivanja mogu izazvati trajne posljedice kod osoba koje su doživjele neugodnosti, i kao proizvod straha, potrebu za iseljavanjem iz RS?

Psihički a, ponekad i fizički prizori torture nad Bošnjacima u Republici Srpskoj nisu “slučajni ispadi” neodgovornih pojedinaca, već nastavak  nacionalističkih pretenzija izrazito ispoljenih u danima agresije  ubijanjem, maltertiranjem i progonom Bošnjaka. Cilj je vidljiv: zastrašivanjem prisiliti povratnike da  se “uvjere” da oni više ne mogu živjeti na “svetoj srpskoj zemlji” i obeshrabriti  one koji žele da se vrate u svoje domove  iz kojih su istjerani. Policijski upadi u domove Bošnjaka, hapšenja nevinih  i njihovo zlostavljanja su stresori koji traumatiziraju Bošnjake posebno  one koje nose traumatske doživljaje iz grozomornih dana agresije na nezavisnu Republiku BiH., koji su se duboko urezali u dušama Bošnjaka. Iseljavanje je moguće očekivati i to ne samo zbog sadašnje, izazvane psihoze straha, već i zbog oživljavanja sjećanje na doživljenje strahote progone i osjećanja “zaboravljenosti” od onih koji su dužni da ih zaštite ( organi države BiH i Međunarodna zajednica ) i da im omoguće  slobodno življenje ostvarivanjem njihovih ljudskih prava. 
 

Novi.ba: Nedavno je MUP RS pretresao dva vrtića na području Srebrenice i Potočara, da li prizor ljudi sa dugim cijevima može imati traumatične posljedice na djecu?    
Pretres vrtića u Srebrenici , pogotovo upad naoružanih specijalaca  među djecu, ostavlja duboke tragove u krhkim, nevinim i  bezazlenim dušama dječijim. Traumatski doživljaji iz ranog djetinstva  se urezuju u dječiju svijest i  djelovat će i kada odrastu  bolno. 

Novi.ba : Da li osobe koje su doživjele traumu u ratu, koji su ostali bez najbližih članova porodice, mogu da se normalno uključe u svakodnevne aktivnosti u životu na način da prevaziđu traumu i normalno žive?

O tome kako je moguće i  koliko uspješnosti je moguće očekivati u nadvladavanju traumatsakih doživljaja mnogo je napisano u literaturi iz traumatske psihologije. U odbranjenim doktoratima, koje sam vodio, dokazano je , između ostalog, da  su najviše traumtizirani izbjeglice iz Srebrenice i logoraši. Ovo što se sada dešava povratnicima  može samo pojačati traumatske doživljaje posebno za one koji još uvijek traže kosti ubijenih članova porodice kao i življenje  u uvijetima u  kojima se sreću sa izvšiocima ratnih zločina. Olakšanje može samo doći kada  svi  izvršioci ratnih zločina i genocida nad Bošnjacima budu privedeni sudu pravde i kada ideolozi  i izvršioci zločina , kao i njihovi sadašnji sljedbenici, dokažu da se kaju za svoja  zlodjela. 

Novi.ba: Postoji li mogućnost nakon što se zacijele rane, da se nakon izvjesnog perioda pojave strahovi, napadi panike, depresija, poremećaji u ponašanju i sl.?    

Veliko je pitanja kada je moguće očekivati  mentalno normalno ponašanje od “zalječenih rana” traumatiziranih osoba. To mnogo zavisi od društvenog ambijenta, od karaktera odnosa u kojima  sada žive i u kojima treba  žive u sigurnosti. Sigurno je da,  u sadašnjoj atmosferi podsticanog straha,  pripisivanja “fundamentalističkih, vehabijskih “ pobuda Bošnjacima koji su potpuno  van takvih ideja, a  posebno optuživanja nevinih da  žele “rušiti  državu srpskog naroda”, neće pomoći njihovom ozdravljenju već, naprotiv,  pogoršanju.  Mir i sigurnost je najbolji preduvjet da se iznova ne javljaju simptome ratnih traumatskih doživljaja.

Novi.ba: S obzirom da su neki događaj u Zvorniku okarakterisali kao krvnu osvetu, možete li nam objasniti da li ratne traume za posljedicu mogu imati takav čin i šta je to što čovjeka natjera na jedan takav čin?

Događaj u Zvorniku je  protumačen i kao terorizam i kao krvna osveta ili  samo kao krivično djelo.  Nakon saopćavanja podataka iz detaljne ekspertske  analize   svih okolnosti povezanih sa  događajem  dobit će se  pouzdanija ocjena razloga koji su uzrokovali ubistvo policajca kao i ubistvo izvršioca kriminalnog djela. Iako je krvna osveta, za koju se tvrdi da je karakterstična za ranija vremena i za primitivne kulture, “iščezla” ipak  to ne znači da se u tumačenju nekih ubistva  napustilo tumačenje uzroka krvnom osvetom. Krvna osveta je uvijek povezana sa osjećanjem mržnje  koja nastaje i dugo se  “opravdava”  za čin koji se namjerava učiniti. “Opravdano” je  ubiti osobu ili joj nanijeti tešku bolu  ako je ta osoba  ubila oca, majku, brata, sestru ili bliskog rođaka  pojedinca koja se namjerava “osvetiti.” Postraumatski stresni poremećaj   koji je nastao kao rezultat vrlo stresne , emotivno i racionalno traumatske situacije može biti izvor mržnje  prema  objektu (druga osoba, grupa osoba, institucija) koji se doživljava kao izvor  nezadovoljstva i trajne patnje a, u određenim okolnostima, i razlog za izvršenje krivičnog djela. 

Novi.ba: Kako osobe koje su doživjele različite torture i osjete poriv za osvetom mogu da isti spriječe i blokiraju takav nagon, može li se to kontolisati?    

Iako sintagma “poriv za osvetom” asocira  na  genetsko porijeklo ovog emotivnog stanja, ipak je  vjerovatnije da je  potreba za osvetom stečena predsipozicija i da se , kao naučno ponašanje, odgovarajućim psihološkim postupcima , svaka osoba može naučiti kako da  kontrolira svoje  ponašanje i kako da, u  trenutcima porasta osjećanja  mržnje,   spriječi ono što bi se moglo desiti ako ne  izgrađen, kako psiholozi ističu, lokus β kontrole. 

Novi.ba: Da li sadašnji događaji u RS mogu negativno utjecati na osobe koje su u ratnom periodu doživjele traume? Ljudi su s vremenom potisnuli bol i naučili da žive sa njim. Mogu li ih ovakve torture ponukati da se osvete za svu dosadašnju nepravdu? 

Teško predvidjeti šta se može  dogoditi. Međutim, sigurno je, da ako  se  nastavi ovo što se sada  dešava u Republici Srpskoj, u kojoj se  nastoji negirati genocid čak i u Srebrenici koji je, Međunarodni sud dokazao,  da se desio,  u kome se na događaju da je Bošnjak ubio Srbina  policajca  stvaraju i šire “istine” da su svi Bošnjaci skloni  “islamskom fundamentalizmu”, moguće je očekivati porast nezadovoljstva ali i ne  osvete, jer  su Bošnjaci, iako su doživjeli  genocid, spremni da žive sa pripadnicima drugih etničkih skupina koji nisu nacionalizmom opterećeni. Iz sadašnjih reagiranja na ponašanja specijalaca i onih koji su im takva  ponašanja odobrili, vidljivo je  koliko je kod Bošnjaka  prisutan snažan strah, koliko ispoljavaju stanje bespomoćnosti i užasnutosti. Može se, vjerovatno je, očekivati kod Bošnjaka, a posebno kod  onih koji  ispoljavaju simptome  posttraumatskog stresnog poremećaja, da se ponovno  pojavi nametljivo doživljavanje traumatskog događaja, otupjelost, neaktivnosti i životnu demotiviranost, ali i ne i ono , što im se sada  pripisuje  da  ruše  “državu” Republiku Srpsku kada opravdano reagiraju na diskrimaciju, na uskraćivanju njihovih prava i na  osporovanje njihovog etničkog  identiteta.