KOMENTAR DANA/ EKONOMSKI ANALITIČAR IGOR GAVRAN ZA NOVI.BA: Naši “donosioci odluka” ne plaćaju gorivo za svoje službene automobile, niti su svjesni koliko koštaju namirnice

Nedavno usvojeni set zakona o akcizama ne samo da neće obezbijediti “sveukupan napredak Bosne i Hercegovine” i ostvariti niz potpuno besmislenih spektakularnih najava domaćih vlasti i međunarodnih “lobista” (teško je pronaći pristojan izraz za sramotno ponašanje predstavnika tzv. međunarodne zajednice, prije svega EU, koji hladno ignorišu građane BiH i ponavljaju mantre kako “domaći političari treba da se dogovore” kada se krši ustav BiH, diskriminiraju naši građani po raznim osnovama, neispunjavaju sudske presude, zagovara ili praktično već provodi separatizam, itd., a odjednom svim silama najdirektnije urušavaju domaći pravni poredak i svojim gotovo pa nasilnim intervencijama utječu na usvajanje zakona o akcizama koji tim ostalim ranije ignorisanim građanima ne donosi apsolutno nikakav benefit), nego ni bilo kakav napredak u bilo kojem pogledu.

Potencijalni (ali još uvijek samo potencijalni) poticaj obnovi radova na izgradnji autoputa koji je jedini mogući pozitivan efekat ni u kom slučaju neće biti rezultat magične moći akciza nego izraz potpune nesposobnosti domaćih vlasti da osiguraju financiranje njegove izgradnje na drugi način (putem koncesije ili alternativnim izvorima otplate kredita koji ne moraju biti samo iz EU kao do sada).

Obzirom kakvom su se brzinom odvijali dosadašnji radovi, teško je očekivati završetak izgradnje čak i u narednoj deceniji, a o bilo kakvim ekonomskim efektima “iscjepkanih” dionica koje ne povezuju ništa ili ne vode nigdje (npr. napravi se dionica do mosta koji u stvari ne postoji) iluzorno je i govoriti. 

Ukratko, dugoročan pozitivan efekat, i to nakon niza godina, je moguć, ali neizvjestan, maglovit i ovisan prije svega o samom ekonomskom razvoju do tada, odnosno da će uopšte biti išta bitno u BiH što bi se tim autoputem prevozilo ili ikoga zanimalo da posjeti, te da li će do tada ostati dovoljno stanovnika u BiH da se njime vozi. Kratkoročno, pozitivan efekat će osjetiti samo direktno angažovani izvođači radova (koji ponovno nas uči iskustvo često nisu domaće kompanije) i radnici (koji ako i jesu domaći uglavnom su skromno plaćeni, a često i izrabljivani), te njihovi partneri - sve redom kompanije koje poslovati mogu i bez autoputa, a pogotovo bez novih zakona o akcizama, jer ako ne mogu onda su ekonomski neodržive i upitan im je opstanak u svakom slučaju.

Dakle, toliko o iluzijama i minimalnim, maglovitim, neizvjesnim pozitivnim efektima. 

Mnogo konkretniji, direktniji i nesporni su međutim brojni negativni efekti koji će pogoditi sve građane BiH kao i cijelu privredu (pa čak dijelom i one iste kompanije i radnike koji eventualno kratkoročno i imaju koristi AKO dođe do obnove radova na izgradnji autoputa i AKO oni budu izvođači i AKO im bude plaćeno), a oni proističu iz trenutnih efekata povećanih opterećenja na cijenu goriva, gotovo trenutnih kumulativnih efekata na cijenu prijevoza i transportne troškove i odmah potom (različitim tempom i običnom ali neumitno) na cijenu svih ostalih proizvoda i mnogih usluga. 

Pošto u međuvremenu neće biti nikakvih drugih promjena, pomaka ili mjera za unapređenje ekonomskog okruženja nego naprotiv nova zaduženja i jednako neracionalna budžetsko potrošnja s jednako nerazumnom visinom poreskoj i drugih opterećenja, život i standard građana će dodatno opasti, kao i njihova kupovna moć, za istu količinu novca će se moći kupiti puno manje, domaći proizvođači će osim većih troškova imati i manje prihode jer će teže prodati svoju robu ili će ostvarivati gubitke zbog nelojalne konkurencije uvoz ih proizvoda koji mnogo lakše mogu postići niže cijene, itd. 

Dakle, mogle bi se dalje nizati negativne posljedice još dugo, ali  očito to malo koga zanima - naši tzv. “donosioci odluka” ne plaćaju gorivo za svoje službene automobile, niti su vjerovatno svjesni koliko koštaju namirnice i egzistencijalne potrebe običnih smrtnika, a ne brine ih ni nezaposlenost jer i oni i članovi njihovih porodica mogu uvijek računati na partijske, tzv. javne kompanije i institucije. Zahvaljujući ovakvom tajmingu i ispunjavanju želja tzv. Međunarodnih predstavnika će dobiti njihove aplauze i iluzorne nagrade poput eventualnog kandidatskog statusa za BiH koji ne znči gotovo ništa (pogledajmo primjer Turske) i prilike da se slikaju sa šljemovima i vrpcama na komadima autoputeva od par stotina metara eventualno par kilometara ili “otvaraju radove” po nekoliko puta na mjestima gdje nikada nikakve izgradnje nije potom ni bilo, promovišu investicije u oblastima poput svemirskih gradova u Trnovu, itd. u izbornoj kampanji koja slijedi, ali u stvari nikada i ne prestaje.

Moglo bi se još mnogo pisati, ali i ovo je predugo, pa da zaključim kako će sramotno usvajanje destruktivnog seta zakona o akcizama imati dominantno negativne efekte na ekonomiju Bosne i Hercegovine, a oni minimalni pozitivni koji se eventualno mogu očekivati nisu ni na koji način bili sukobljeni akcizama i mogli su se ostvariti na drugi način bez pratećih negativnih koji sada slijede. 

Ako nakon ovoga uslijedi i npr. nastavak aranžmana s MMF-om, to će imati neke druge efekte, ali to je posebna tema za drugu priliku.